U USKIM ULICAMA

U uskim ulicama opijao sam se jutros mirisima kruha

i pratio po cijelom gradu muziku svirača

i išao za jednom ženom čije lice bješe -

I onda sam u podne legao u sjenu šume

Otići ću preko svijeta, preko mora, umiješat se u gomile

I pisat ću duga pisma kao pjesnik

na najljepše ime žene koje nema

To je moja draga

I u pjanstvu o ponoći plesat ću pred krčmama što šume

i urliču glasovima nepoznatih ljudi

i slat ću poljupce zvijezdama na dalekom nebu.

Izići ću na sunčana polja koja gore u ćutanju.

Antun Branko Šimić

Split

ČASOVI SVE GLASNIJE ZVUČE

Časovi sve glasnije zvuče padajući u prošlost

Vino naš posljednji pratilac šumori jače na usnama je slađe

Prva sjena blize noći pada k nama

Naša su lica tamnija i naše riječi zvuče tiše

Što bješe? Svijeća svijetli slabije

Naše pojave bivaju nejasnije i naše riječi,

mada sve glasnije i glasnije

govorimo, zvuče muklije

nerazumljivije.

Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo

Noć raste gušća i gušća

oko nas.

Antun Branko Šimić

Split

MEĐU TOLIKIM MNOŠTVOM LICA

Među tolikim mnoštvom lica, što moj pogled

odbijaju i plaše, straše - prikaze u danu -,

odjednom tvoje lice. Posmijeh što me čeka

na koncu moga mučnog, mračnog traženja!

O ćuti tako vječnost cijelu pokraj mene,

osmjehuj se i ćuti tako. Mene pusti

da šetam dugo kroz tvoj život

i kroz čudo ovog susreta.

Antun Branko Šimić

Solin

TI, KOJU ZA ME RODI

Ti, koju za me rodi

tek moja tamna

u mojoj duši tuđom riječi probuđena

slutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš

tek među slijepce, sirotane?

Sunce

u noći mojih bdijenja

sađi

u otvoreni bezdan moje ljubavi!

Antun Branko Šimić

Split

PJESMA PJESNIKA

                                Niki Milićeviću

Ja ne znam što vi želite

Ja idem,

između kuća, cestama i noću preko polja

i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari

Jer ja sam srce

O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni

Grad noći žene zvijezde

Ples radost ljubav vrisak Bog

Ja pjevam

i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde

(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)

U svijetu moje pjesme glasno pjevaju

i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša

tek mnogo lica ruga se i smije

O tko sam, tko sam

ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?

Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?

Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?

Ja ne znam ništa

Pjevam

i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica

u noć i plavu daleku samoću.

Ja penjem se i penjem uza strme staze

I kad se popnem, stojim

u prostoru nijemom i bez ljudi

Ja, tamni pjevač na visini

Ja, usamljeno stablo navrh brda

što svoj mukli besprekidni šumor

u duboku crnu vječnost ruši.

Antun Branko Šimić

Salona - Solin

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
                                                I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!...na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
                                                 I njegov pozdrav zlati.

I onda?...riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
                                             Gdje drugo sunce sjaje -

Ah - preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom -
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
                                                Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! - Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
                                                 Što samo šapne: "Zbogom"! -

Antun Branko Šimić

Salona- Solin

POKORNO SRCE

Često mi dođe da govorim tebi dalekoj,
koja mirno sjediš, tugom zamrzlom
nadnesens nad nejasnu i sivu
listinu prošlosti. Što li gonetaš i čitaš
iz mutnih znakova, ti, kojoj su nepoznati
zakoni pisanja? Što vidiš kad dozivaš
u svoje posljednje snove dane, koji su pali
u dubine, zajedno sa sunčevim zalazima?
Vidiš li kočije vatrene, konje obijesne
i kopita mnoga, kako jedno po jedno
dolazi i pada na tvoje pokorno srce?
Koliki udarci! A srce još uvijek traje
i cijedi kap po kap svoju skupljenu bol
u muk noći. I sve će pasti u noć
mirno i neprimjetno. A mi grčevito
kidamo zavoje od crne zavjese mraka
i njima zamatamo sami, u strahu,
svoju ranjenu dušu.



Nikola Milićević

Split

JESENJE JUTRO

Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu 

I cijelu mi sobu namiriše kišom. 

Ne veli ni: zdravo!

Sjedne.
Zanesen
Izusti: »Jesen«.

Ta riječ je bila tako svježa 

Ko naranča na grani
Nakon kiše.

Dobriša Cesarić

Plitvice

VJERNI ŽIVOTINJSKI ODRED

svijet se raspada to je valjda svima jasno.
gledam te vijesti te lažnjake u skrojenim odijelima
slušam o atomskim bombama dijagnozama i novim ratovima neljudi
sve te velike riječi i lažna obećanja
sve je to samo prljava voda koja otječe nizvodno
na kraju ove duge noći
ja vjerujem samo mom životinjskom odredu
vjerujem Čiki ovoj  avlijanerici  s ožiljkom
vjerujem Loli onoj crnoj  mršavoj zabavljačici koja umire od zvuka petardi
i vjerujem mom žutom mačku  koji sjedi  i mirno liže šapu.
oni ne drže govore ne pišu pisma isprike i ne lažu iz interesa
njihov pakt je potpisan krvlju i glađu na hladnom betonu
susjed ispija pivo s prvim mrakom i govori
pametno radiš  mrmlja stari dok vjetar udara u prozor.
ljudi će te izdati zbog šake novca  ili malo lažne slave
ali ova tri skota te neće ostaviti ni kad sve ode u pepeo
neka pada ta njihova bomba neka se ruše barokni tornjevi i tvornički dimnjaci
dok se magla jednim dijelom diže iznad tajnih tračnica,
ja gasim zadnji opušak i stišćem se uz svoj čopor
svijet vani može gorjeti do mile volje
moja vojska je spremna za sve

Željko Krznarić

SVI ĆEMO U MATERINU BUDALE SVJETSKE

gledam ih na televiziji te izglancane osijedjele reptile

te svjetske stare budale u odijelima od tri tisuće dolara

sjede na onim svojim jebenim samitima žderu kavijar

rukuju se pred kamerama i potpisuju neke glupe papire

dok im zubi blješte pod reflektorima ko novi hladnjaci

raspravljaju o granicama o novom poretku

a meni je dok sjedim kasno za laptopom

ono što njihovi zakržljali mozgovi ne mogu dokučiti

nije im jasno da ćemo svi u materinu.

I to prokleto brzo

bez ikakve najave točno usred nekog njihovog dosadnog dana

svijet truli ko zaboravljena breskva na dnu kante za smeće

asfalt miriše na smog spaljenu gumu i skoru propast

a oni i dalje vjeruju da mogu kontrolirati gravitaciju

misle da će ih njihovi jebeni bunker i računi u Švicarskoj spasiti

kada se nebesa rascjepe ko  šav na  hlačama

kažu mi trebao bi malo više vjerovati u napredak čovječanstva

čovječanstvo je promašena investicija stari rekoh 

kockarski stol na kojem su svi ulozi odavno stavljeni na stvari i ljude a na tome se gubi

te stare mumije s generalskim činovima i predsjedničkim mandatima

nikada nisu provele noć u jeftinom motelu gdje strop prokišnjava

nikada nisu brojale sitniš za litru  porta u četiri ujutro

i nemaju pojma kako izgleda gola ulična istina

oni žive u celofanu zato i ne osjete smrad ove jebene paljevine koja dolazi

zemlja pod našim cipelama već lagano podrhtava

ali to nije potres to se samo pakao smije njihovim jebenim planovima

kada sve ode u materinu a otići će

generali će plakati ko školska djeca jer im nitko neće salutirati

političari će pokušati podmititi smrt praznim obećanjima

a mi griješnici pijanci propalice i pjesnici

samo ćemo naručiti još jednu rundu od konobarice koja nas mrzi

ugasim televizor ekran zgasne 

u sobi ostane samo tišina koja teži tristo tona i miris jeftinog duhana

pogledam dolje u kut prema onim mojim sivim zrncima prašine

barem smo u dobrom društvu za kraj predstave

živjeli stare budale

popijte taj šampanjac do dna

jer uskoro ionako više neće biti ni čaša ni konobara

ni tog vašeg usranog svijeta koji ste tako marljivo uništavali

Željko Krznarić

Mosor

MLADOST

Lipa mladost moja
na brodih zgojena
po burah uresla
s moren zalivena.

I svakega dana
na mou zibana
z vitron uspavana
z nebom pokrivana.

More mi je dobro
kako dobra mati,
a vitri su vazda
lipi moji brati.

Na moru san resa,
na moru san dela,
u dlane san huka,
trja pot od čela.

Konope san pleja
i jidra san šija,
brudete san kuha
i litre ispija.

Lipa mladost moja
na moru zgojena,
a sada prez mora
grana usušena.

Lipa mladost moja
suncem razvrnjena,
a sada u maglah
roža uvenjena.

Mate Balota

Rovinj

NAŠA ZEMLJA

Zemljo naša, zemljo mila, 
Slavna majko roda slavna,
Ti kolijevko starodavna

Gdje se rađa hrabra sila, 
Od vjekova koja sveđe
Krstu brani svete međe!

Gizdava si, ponosita
Zatočnika svojih dikom,
A na užas protivnikom
Kao groblje glasovita.
Do dva svijeta što se kolju
Mejdan dijele na tvom polju!

Po ravnicah i po gorah,
Preko šuma zelenica,
Izmeđ rijeka srebrenica,
Pa od mora sve do mora
Ti se stereš divnim sagom,
Ti se kitiš svakim blagom!

Žarkim suncem, modrim zrakom
Smije ti se Otac s neba,

Imaš vina, imaš hljeba,
Imaš svega srcu svakom,
Kom si mila ti u svemu
Te sve tvoje prija njemu!

Obiluješ svakim miljem:
Milim zvukom guslo-žica,
Milom krvi ljepotica
Cvatiš smiljem i koviljem,
I na uzor u sve glase
Oriš s divnih pjesmama se!

Oj, sve tvoje krasno li je
I premilo svakom sinu
Koj' ne ljubi majka inu,
Koj' pastorkom tebi nije,
Već uz hranu tvojim kruhom
I tvojijem diše duhom!

Zato, sinci zemlje ove,
Prionimo k njojzi dolje!
Tu je naše sveto polje
Na koje nas život zove
Da radimo, da tvorimo,
Da se na njem proslavimo!

Stojmo čvrsto na tlu tome,
Stojmo svi u jednom kolu,
Svoju zemlju, makar golu,
Sačuvajmo rodu svome,
Na njoj život da mu pravi
Tuđi korov ne zadavi!

Prah pod našim koracima
Prah slavnih nam pređa to je,
Prah Zrinjskoga i Hrvoje
I mnogijeh sličnih njima.
Bud'mo i mi vrijedni dosti
U njem shranit svoje kosti!

Petar Preradović

Zagreb

JA - ZANIJEMIO BEZDAN

 Zakon ili tlapnja, glazba il šta si

Pjesmo, ma šta si kad je svijet onijemio Pjesmu

Ili si sušta riječ

koju bih imao vikati, kleti

u stanju užasa

stvarnu koliko i neizrecivu

I jesi li vijest

što bih je morao tepati

obavijen ovim silnim - nažalost vremenom

koje ja zovem

ustvari bezuspješno

Ili bih trebao ponoviti

pokušati

htjeti

onaj svoj davni, kakav neznani stvoriti šapat

I ne pustiti ga, oživjeti ga, obesramiti

Svejedno šapat, ili plač

il neku bolnu misao

E, to bi bila Ti - muzika

slavna i kad se ne sluša

I kad se ne misli - misao

I kad se ne gleda - slika

U zanosu, Pjesmo, otvara se

krv te Oslobađa

Pa te snivam

Pa te plačem

Pa te uznosim

Veličanstveno Sunce

ja - zanijemio bezdan

Josip Pupačić

Mosor

IZ DANA U DAN

Iz dana u dan sami sebi bajamo
Sami se opsjenjujemo
Iz dana u dan sami se potkradamo
Sami optužujemo
I iz godine u godinu napuštamo
Kao što napustismo svoja bivša skrovišta 
Svoje najdraže pjesme
Utopljeni u onu svoju kap
Gorku poput žući
Koja nas posvuda prati
Jurimo po ulicama
Između prometa i smrti
Pored nas odmiče život
Samo u suprotnom smjeru
(Lijepa mladost u zagrljaju izloga
A ne zna ni kamo ni kuda)
I tako se neprestano tražimo i tražimo
Po davnim krčmama
Po bufetima i uredima
I po stanovima, gdje nas nema
Tražimo se, i grčimo se
I upuštamo se u beznadnu igru
Zagrijavamo dlanove
Trljamo svoj um
Prekrajamo život
U povijesti koja je prohujala
I više je zapravo nema
Ona nas samo još tlači
A mi je oplakujemo
I ne pitamo: A sutra, što će biti sutra?
Tražit ćemo se po istim brlozima
Piti po pišljivim primanjima
I plaćat ćemo svoje piće posljednjim kapima
                                                        djedovske krvi
Što se već poodavno cijedi niz naše ukočene prste

Josip Pupačić

Split

S RUKAMA PUNIM KLJUČEVA

S rukama punim ključeva

stati ćeš pred nebeska vrata,

pa ostati začuđen kada vidiš

da su ona otključana,

ali da prag mogu prijeći

samo oni čije ruho 

na smirnu i ljiljan miriše.

Antun Matošević

POSLJEDNJA VEČERA

Odgovor pjesniku i prijatelju

Slavku Mihaliću na njegovu

Posljednju večeru

Da večera, ali ono što slijedi

Ono što je prethodilo praznini i što iza nje

                                                        nadolazi

(Ne čudo; već prije nas - ono se od nas

                                                        dogodilo)

Tko bi se usudio ustvrditi: Sve je svršeno!

Da večera; premda je sami nismo priredili

Nenavikli na gozbe u korizmi

Koliko smo puta pili da bismo je sazvali

Koliko puta nekažnjeno odlagali

Da večera; samo bez novih opsjena

Bez otrova što ih nismo već nosili u sebi

(Nas nitko više ne može otrovati

Otrovom što ga nismo zajedno blagovali)

Da večera; ta morala se već jednom večerati

Trebalo je dokrajčiti gluhe u strašnom redosljedu

Nada je bila samo posestrima nemoći

Bez nje je i jedan što nekad bijasmo mi

Da večera; ali zaslađena sumnjama

I dovršena kruhom i vinom, a ne još žučju i octom

Došli smo tek u Getsemani; pa bdijem - 

Slušajmo što nam odsudnije predstoji

Josip Pupačić

Solin
 

MOJ OTAC

Još dite je bija kad svojin ocom jame je kopa,
divlje je strane prikapa ke nikad matika ni takla.
S prstima zemlju je kupija, u škulje za loze je zgrta
i mladu korunu na njivah je sadija, da brajde ogradi od puta.

Po tujih deli je mladost proveja, kopanji su žuljili rame,
to drago rame ča je toliko truda podnilo za me.
Na tujen stinu je vadija, tuju je zemlju nagraća,
pedeset lita teškega dela jedina i sva mu je plaća.

Kada san ja, u gradu, u školu hodija i bili kruh ija,
on je po vas dan o črnem kruhu tuju travu kosija.
Kako su lipi po zimi u teploj školi bili moji ditinjski dani,
a tamo vani,
u stini, na moru i vitru su delali trdi očovi dlani.

Šumu je sika, stinu lomija, od stine novac je kova,
nikad mu dan ni prez dela se finija, ni dlan mu mirova.
Pragi ča on je isklesa kite lipe crikve i hiže,
ma stari otac sve novo kamenje podiže,
i z rukon čvršćon od stine kako ripu ga riže.

I svako lito na novo se z moren i išće sriću na njemu
sve noći z veslom se muči i vajk se nada dobremu.
Vajk je u delu po suncu, po vitru, po daždu i zimi,
po danu i noći.
To je očov život, i nikad neće drugače živiti moći.

1932.

Mate Balota

Istra

KOPNJA

U dane kopnje kopači srestu zemljon,
noge rinu u nju, z rukami grude prevrću.
Kosti njin strdnu još više i žulji njin pokriju dlane,
kopačon su žile trde kako drivene grane.

U kopnji se ljudi posvete, na tilo pospu si prah,
sunce njin kožu opali, sve grihe Bog njin oprosti.
Pastirice postaju žene, a dica mladi junaki,
u kopnji se ljudi pobrate, svi su težaki jednaki.

U kopnji su dani dugi i lihe nimaju kraja,
od zore do mraka tilo je sprignuto h zemlji.
Pucaju križa, krv šumi u glavi, ma vrat se svejeno ne diže.
Svit kopača je pedalj zemlje, do kuda matika njin siže.

Čiste, ukopane njive se črne, samo se batva zelene.
Svako su batvo gladile teške ruke kopača.
Svaki je koren poškropljen s kapljami trudnega pota.
Kopnja je sveta molitva težaka, dota seljačkog života.

1931.

Mate Balota

Dalmatinska Zagora

GOVORE DA NISAN FIN

Svi mi govore da nisan fin,
da nisan gospodin.
Oči u gradu gledaju moje kolete,
moje šiljare, brageše i jakete
i merkaju kako je vezana moja kravata
i vide da moja kadina na uri ni od srebra ni zlata.

Te oštre oči vide da mi je vajk pod nokton črno,
pak na me gledaju strno.
Ča ljudi mi je reklo da mi je govor prosti i grub
i da ne spadan u društvo, nego na sramotni stub.
I da ne smin se približiti višljoj kasti
i bolje bi bilo da gren ovce pasti.

Ma lipa gospodo moja, skužajte jenu besidu,
vi ste hi čuda rekli, ke više od moje vridu.
U prostoj besidi je sve: ja san siromaški sin,
srce je moje samo siromaštvon bogato,
ko zazvoni u njemu, to je siromaško klato.
Od jutra do mraka, prez laži i straha
duša mi piva pismu siromaha.
Zato nis fin, ni gospodin.

Da sam drugači, van bin bija draži,
vi biste s namom za bankon sidili,
duge kušelje vodili, litre pili
i svitovali lipo: čini se i laži i pokaži
sve uno ča nisi. Ma kad bi miseci pasali,
a ja bin doša tamo, vi znate, na žicu,
i vidija kroz žicu, priko, suze na licu,
kako bi bilo kad moji me ne bi poznali.

1933.

Mate Balota

Motovun, Istra

DALEKI DOM

Čuda je daleko, na stotine milja,
di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,
di glas zvona ljude s dobrotom napaja,
di nan misli stanu, kad dojdu do cilja.

Selo tamo stoji, loža, bor i placa.
Hiže mu se bile, vrtli su za njima
sa lozon i smokovon, da te je milina,
Bože, ki sad tuda veselo koraca...

Dom naš je tamo, murva, crikva, draga
i sva srića lipa domaćega praga,
mati stara, od svega milija.

Tuja sila, majko, tako nas razdili,
tuja moć, ča silom zakon dili,
to je dilo ljudsko, Bog ni tako stija.

1933.

Mate Balota 

Hum, Istra