subota, 6. prosinca 2025.

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje ne će izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more preplavljeno svojim rastom,
more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu, Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.


Josip Pupačić


Split

srijeda, 26. studenoga 2025.

ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 
Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 
I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju
Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit
Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi
Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
Az opat Držiha, az poet, az človek


Josip Pupačić


Klis


utorak, 25. studenoga 2025.

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.


Josip Pupačić

Solin









petak, 21. studenoga 2025.

PLAČ

plač sam pomno planirala
nahranila sam životinje
zaključala vrata
ugasila radio
pripremila maramice
uzela papir za ovu pjesmu
i tek je tada počelo
najprije sporo
s nevjericom
pa onda u pljusku

plakala sam
za sve progutane plačeve
i za one koji su bili osmjesi
isplakala sam i sve
koji su bili lažno hihotanje
pripremila sam i cigarete
ali nisam ponovno počela pušiti
samo sam ih gledala
kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno
kao napuštena djevojčica
noću usred šume
kao da je prirodno
prije spavanja malo otplakati
potom sam iznenada
grčevito zaplakala
grabeći dah
kao da rađam
ili sam tek rođena
i sramotno pred kraj
ridala
kao nad vlastitom smrću

do sita sam se
svečano naplakala
od sreće


Ana Horvat

Solin

srijeda, 12. studenoga 2025.

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme
srebrnim snijegom
i mjesečinom
samo će onaj
zagrljaj
koji se nije
dogodio
izrasti u stablo
ujesen krvavo
potom ledom
polomljenih grana
koje će uvijek
uskrsavati
sitnim bijelim
cvjetovima

Ana Horvat

Solin

ponedjeljak, 10. studenoga 2025.

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti
U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;
Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,
Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto
Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga
Što nas spaja s jakim naslagama juga
I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut
U svakom trenutku, uvijek zakoraknut
U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene
Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene
Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.


Jakša Fiamengo



srijeda, 5. studenoga 2025.

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.


Jure Franičević Pločar



utorak, 4. studenoga 2025.

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.


Jure Franičević Pločar



nedjelja, 26. listopada 2025.

BALADA O RIJECI

Rijeka razgrće
žalo i prolazi
kroz moje noge.
Provlači se
između dvaju brda,
da se ne poljube.
O žute
klisure udaraju zelena
bedra.
Razletješe se zlatne krljušti
i zasjaše se
rasute po modroj
dolini. Rijeko,
čemu odlaziš?
Ona razgrće
žalo i biježi.
I bježi! Kuda?
Kuda srljaš, sretna
rijeko? Ne znaš li,
da su na jezeru
ribiči (osmorica
iskusnih lovaca)
svukli mračne
plašteve, pa se ne će
desiti, da bi
zaspali. Znaš li,
da su im meke
omamljive i da su
udice njihove
jake? Nerazborna
rijeko, odlaziš!...
  Ribiči su
raskoračili noge
i ulovili su
rijeku
na udicu. Gle!
previja se.
Približila se brda
jedno drugom.
Nešto pričaju.
Spojile se
dvije obale. I riče
odnekuda žedno
more.
Ribiči su ulovili rijeku
na udicu. Rijeka se
svija. I umire!...
   I nema više rijeke. Nema
više rijeke!

Tužna rijeko.



Josip Pupačić


Krka


 


 

utorak, 21. listopada 2025.

ČIME ME ZASLJEPLJUJEŠ

Čime me zasljepljuješ, strašna svjetlosti
Čime me pogađaš, zrako nestvarna
Čime me obaraš, snago okrutna
Čime me omamljuješ
Te padam kroz grozničave tmine
U ovaj prazni prostor gdje me nema
U ovaj puki prostor gdje ničega nema
O, ružni sne, gdje više nema svijeta
O, sramna javo, gdje ne opstoji zbilja
Ovdje u ovoj ognjici
Ovdje u ovoj klinici
Ovdje gdje samo snivam
Gdje samo nedostojno sanjarim
Sanjam plahoviti povjetarac kako se u snu dodiruje
S granom
U čovjeku što ga uzalud sanjam
Ovdje gdje se poput vulkana
Sa zvijezda bacamo u dubine
(Ali bez njihova sjaja!)
Samo nedostojno snivam
Samo nedostojno zovem
Ko nježna ptica što zavija
U visinama
Za izmaknutom zemljom
Ko lučonoša koji je utrnuo svoj luč
I svoj iščezli svemir


Josip Pupačić


Poreč

ponedjeljak, 20. listopada 2025.

VODAMA CETINE

Vodama Cetine moj narod mrmori
Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu
S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju
Gaze - a voda do grla - zubima zarivenim u
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod prolazi
Povorke živih s planinama na tjemenu
Potoci znoja po čelu, potoci krvi u znoju
Gaze - a voda do nosa - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod mrmori 
Povorke mrtvih s kamenjem u utrobi
Jezerca znoja na čelu, jezerca krvi u znoju
Gaze - a voda presahla - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

S vodama Cetine moj narod prestaje
Povorka sjena s mrtvima u pamćenju
Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob
Rijeko, nestaša rijeko u crnoj provaliji


Josip Pupačić

Cetina

nedjelja, 5. listopada 2025.

IPAK ĆEŠ PROŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, PRIJATELJU

Ipak ćeš proživjeti svoj život, prijatelju!
Sad ga više ne možeš izbjeći.
Više ti ne pomaže ni strah, ni uzdanje.
Došao si do kraja
Do točke gdje si oduvijek bio:
Pred tobom - zid,
Za tobom vrata  - zatvorena.

Svjetlost iz tvog srca u tebi se rasipa.


Josip Pupačić



Motovun

srijeda, 1. listopada 2025.

PJESNIKOV USHIT SLOBODI

Nek umrem od tebe 
kad u ime tebe, slobodo, i zbog tebe
slobodo
i zbog tvoje slobode
slobodo
moram da te poričem
(odričući se slobode u sebe)



Josip Pupačić



Rovinj

utorak, 30. rujna 2025.

TAKO JE GOVORIO

Tako je govorio moj otac meni
Tako govoraše mom ocu djed
Stoljeća uminulih riječi
Poput ptica
U mome uhu
Cvrkut iz kaveza u kavez
Poput pokoljenja svijeća nad odrom
Nad baštinjenom bijedom
I pokopanim sjajem
Svjetlucavi vidici i mukotrpne staze
Nebo počinje iz njih
Zbog njih - zemlja se kiti i razodijeva
Ali i srce
Srce moje i tvoje
U njima igra i igra
Tako je gvorio moj otac meni
I evo: govor se u sebi vraća svom tvorcu
Grom i pakao i pepeo kad ništa
Grom i pakao
Sve riječi što ih ne smažem ostavljam za buduće
                                                               pjesme
Ili šutnje
I za vas koji iz prstiju prošlih izlijećete
Kao radilice pčele
Oj Mosore, Mosore!
Da pasu po tvome vrijesku
Sa cvijeta na cvijet
Od kiše do kiše
Da vrište po tvom vrisku
Od grada do tuče
Ali bura, ali bura, ali bura
Oj Mosore, Mosore!
I med, i mlijeko, i kamen;
I pelud
Tako je govorio moj otac meni
Zli anđeli u lijetu igraju se nad tobom kao nad 
                                                    raspetim Kristom
Tako govoraše mom ocu djed
Zli suci trljaju svoje ruke nad tobom
Kao nad svršenim činom
Oj Mosore, Mosore!
Sve riječi što ih ne smažem
Ostavljam
Za buduće pjesme; i šutnje


Josip Pupačić


Mosor

nedjelja, 28. rujna 2025.

CRTAM TI SVEMIR

Po leđima ti crtam svemir
Prstima          
Razmještam sva naša sunca
Sve putanje
Naše tiho šaputanje
Razbija mrak u sobi
Oko vrata ti stavljam ogrlice
Mjesečinu na lice
Da te zaštiti
Mogli bismo nas dvoje
Tako stoljećima biti
Zapleteni u zeleni šaš
U val Dunava
I kad nam dođe
Nek nam dođe baš
Pa nek se probudi
Ova zvijezda što ti u duši spava
Crtam ti po leđima svemir
Mliječne staze
Zvjezdane rojeve
Samo me ne pitaj za brojeve
Ne znam godine brojati
To mi je strana nauka neka
Jer ja kao rijeka
Kroz tebe
Kroz svaku tvoju godinu tečem
I jednom će
Samo jednom će zato
U meni kao rijeci
Ispirati zlato
Koje ostavljaš u meni



Željko Krznarić


Visovac



petak, 26. rujna 2025.

KO DIĆI KOTVE

Ko dići kotve, ko niz vjetrove
mrakom se raskriliti?
Za svjetove, za cvijetove
pokoljem sne razmiliti?

Od mača zvjezdanom varkom
niz krv se otisnuti,
plamenom zemljinom barkom
u buni vrisnuti.



Jure Kaštelan


 

Mosor

petak, 19. rujna 2025.

PREOBRAŽENJA LJUBAVI

                         I.

Bila je ljubav i postala vjeverica
                        od radosti
i postala je mala riba i mala zvijezda
i postala je mala voda mala gora mala livada
i malo more i malo jedro i ptica mala
i mala maslina i sunce
i velika velika velika radost
od radosti od radosti od same radosti

Bila je ljubav i postala je goli nož
i gola obala
i krv i krv i krv je postala
i vatra crna crna vatra ljubavi

                        II.

Sažgat ću planine planine sve planine
                        zrak
                        mirise
                        boje
jer si ljubavi sve
i ne dam da te vide
                        Trepetljiva
                        nevidljiva
ti si ljubavi ovo tijelo koje nestaje


                        III.

U smrt ako si u smrti
                        ali ti si
                        tijelo
                        tijelo
                        samo
tijelo koje nestaje
Ostani budi kostur
                        ali ne seli u zvijezde


Jure Kaštelan


Rovinj

četvrtak, 18. rujna 2025.

POSESTRINSTVA

Ne uzimaj oblika prolaznosti, jer sunce
samo svoj oblik ima
i školjka
ima samo svoj oblik.
Budi u svim preobraženjima, jer sama od sebe goriš,
krvi moja.
Jer svoje oči skrivaš u mojim očima,
jer sam tvoj oblik samo ja, a ruka je moja
samo moja ruka.
I kad se prepoznaš u planini i planina u tebi
i kad se vidiš u riječi i riječ u tebi
i kad budeš grozd a nisi grozd i vjetar a nisi vjetar,
jer si i grozd i vjetar i sve što je grozd i vjetar,
našla si svoj oblik neprolazni,
sestro mojih čula, krvi života.


Jure Kaštelan


Grožnjan

srijeda, 17. rujna 2025.

STRAH I PTICE

Pretvorio sam svijet
u tišinu
a gledanje
u tamu.
Ovo je djetinjstvo stvari.
Naselje snivanih ptica.
Ostanite bez leta zaboravljene.
Ostanite mirne, vi uznemirene.
Ostanite, ptice prestrašene.
Na granama
sna.
Nad vodama
sna.
U mome plaču.


Jure Kaštelan


Split

četvrtak, 11. rujna 2025.

LASTAVICE U BARANJI

Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih.

Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.

Gledam vode,  te snovite vode.

Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.

Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući


na početak svijeta

da mu bude prva udovica.

Delimir Rešicki

Gradac - Petrovo polje