DIVLJE OKO

Tonem u svoje dno
kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.

Jure Kaštelan

AKO IZ BUDUĆNOSTI

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna
umireš, vatro dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se
užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim suzama, moja ljubavi

San je naš ispunjen. Stojimo sami
zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno. 

Jure Kaštelan

Split

BDIJENJE

U mraku bdim da iznenadim

da ugledam

biće od vjetra iz travne bajke

o rijeci modroj od iskona do utoka sunca

Bdim i vidim kako lebde moje oči

u tmninama kao zvijezde u mračnim

u crnim maglama

Zašto riče more iznenada i vatrom

vitla bezglava neman

iz pakla pobjegla

Što ste vidjele oči zaprepaštene

Jure Kaštelan

Solin

NAGRADA

 stablo se

hrabro i iskreno

s vodom zemljom i zrakom

bori

zbog toga

poslije smrti

bolje

nego za života

gori

Ana Horvat

Solin

NADNIČARSKA

Daj mi, gazda, janje bijelo
pa ću tebi lozu pliti,
rukama ću selo cijelo,
burama ću se probiti,

pa ću znati što ću dati
sira, mlijeka, blaga puno,
varićake i barila, pregrštima izobila,
steonicu, crno runo.

Skupa ćemo post postiti,
štap nositi, ne prositi,
lov loviti, dom domiti,
u domu se udomiti.

Ako ne ćeš, ja ću znati
vuka zvati da te ždere, da te dere,
zovi, vuče, druge vuke,
ruke, muke za hajduke.

Jure Kaštelan 

Svilaja

BALADA ZA MENE I MOJE PRIJATELJICE

bile smo stalno mlade

mirisave

čak ponekad plavuše

pročitale smo ormare knjiga

završavale škole

i brinule o kontracepciji

za ono malo priznanja

bile smo uvijek na pravome mjestu

točno na vrijeme

ljubile predano i rađale šutke

slušale znatiželjno i sve radosno razumijele

prevodeći s mnogo jezika

objavljivale smo knjige

pekle čarobne torte

predstavljale domovinu

i plele bolje od pauka

nismo zahtjevale

ništa nam nije bilo previše ni tijesno

i uvijek smo se smiješile

ali on nas

nije volio

Ana Horvat

Solin - Salona

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje ne će izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more preplavljeno svojim rastom,
more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu, Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.

Josip Pupačić

Split

ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 

Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 

I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju

Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit

Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi

Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
Az opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Klis

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.

Josip Pupačić

Solin

PLAČ

plač sam pomno planirala

nahranila sam životinje

zaključala vrata

ugasila radio

pripremila maramice

uzela papir za ovu pjesmu

i tek je tada počelo

najprije sporo

s nevjericom

pa onda u pljusku

plakala sam

za sve progutane plačeve

i za one koji su bili osmjesi

isplakala sam i sve

koji su bili lažno hihotanje

pripremila sam i cigarete

ali nisam ponovno počela pušiti

samo sam ih gledala

kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno

kao napuštena djevojčica

noću usred šume

kao da je prirodno

prije spavanja malo otplakati

potom sam iznenada

grčevito zaplakala

grabeći dah

kao da rađam

ili sam tek rođena

i sramotno pred kraj

ridala

kao nad vlastitom smrću

do sita sam se

svečano naplakala

od sreće

Ana Horvat

Solin

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme

srebrnim snijegom

i mjesečinom

samo će onaj

zagrljaj

koji se nije

dogodio

izrasti u stablo

ujesen krvavo

potom ledom

polomljenih grana

koje će uvijek

uskrsavati

sitnim bijelim

cvjetovima

Ana Horvat

Solin

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti

U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;

Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,

Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto

Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga

Što nas spaja s jakim naslagama juga

I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut

U svakom trenutku, uvijek zakoraknut

U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene

Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene

Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.

Jakša Fiamengo

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.

Jure Franičević Pločar

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.

Jure Franičević Pločar

BALADA O RIJECI

Rijeka razgrće
žalo i prolazi
kroz moje noge.
Provlači se
između dvaju brda,
da se ne poljube.
O žute
klisure udaraju zelena
bedra.
Razletješe se zlatne krljušti
i zasjaše se
rasute po modroj
dolini. Rijeko,
čemu odlaziš?
Ona razgrće
žalo i biježi.
I bježi! Kuda?
Kuda srljaš, sretna
rijeko? Ne znaš li,
da su na jezeru
ribiči (osmorica
iskusnih lovaca)
svukli mračne
plašteve, pa se ne će
desiti, da bi
zaspali. Znaš li,
da su im meke
omamljive i da su
udice njihove
jake? Nerazborna
rijeko, odlaziš!...
  Ribiči su
raskoračili noge
i ulovili su
rijeku
na udicu. Gle!
previja se.
Približila se brda
jedno drugom.
Nešto pričaju.
Spojile se
dvije obale. I riče
odnekuda žedno
more.
Ribiči su ulovili rijeku
na udicu. Rijeka se
svija. I umire!...
   I nema više rijeke. Nema
više rijeke!

Tužna rijeko.

Josip Pupačić

Krka

 

 

ČIME ME ZASLJEPLJUJEŠ

Čime me zasljepljuješ, strašna svjetlosti
Čime me pogađaš, zrako nestvarna
Čime me obaraš, snago okrutna
Čime me omamljuješ
Te padam kroz grozničave tmine
U ovaj prazni prostor gdje me nema
U ovaj puki prostor gdje ničega nema
O, ružni sne, gdje više nema svijeta
O, sramna javo, gdje ne opstoji zbilja
Ovdje u ovoj ognjici
Ovdje u ovoj klinici
Ovdje gdje samo snivam
Gdje samo nedostojno sanjarim
Sanjam plahoviti povjetarac kako se u snu dodiruje
S granom
U čovjeku što ga uzalud sanjam
Ovdje gdje se poput vulkana
Sa zvijezda bacamo u dubine
(Ali bez njihova sjaja!)
Samo nedostojno snivam
Samo nedostojno zovem
Ko nježna ptica što zavija
U visinama
Za izmaknutom zemljom
Ko lučonoša koji je utrnuo svoj luč
I svoj iščezli svemir

Josip Pupačić

Poreč

VODAMA CETINE

Vodama Cetine moj narod mrmori
Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu
S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju
Gaze - a voda do grla - zubima zarivenim u
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod prolazi
Povorke živih s planinama na tjemenu
Potoci znoja po čelu, potoci krvi u znoju
Gaze - a voda do nosa - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod mrmori 
Povorke mrtvih s kamenjem u utrobi
Jezerca znoja na čelu, jezerca krvi u znoju
Gaze - a voda presahla - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

S vodama Cetine moj narod prestaje
Povorka sjena s mrtvima u pamćenju
Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob
Rijeko, nestaša rijeko u crnoj provaliji

Josip Pupačić

Cetina

IPAK ĆEŠ PROŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, PRIJATELJU

Ipak ćeš proživjeti svoj život, prijatelju!

Sad ga više ne možeš izbjeći.
Više ti ne pomaže ni strah, ni uzdanje.
Došao si do kraja
Do točke gdje si oduvijek bio:
Pred tobom - zid,
Za tobom vrata  - zatvorena.

Svjetlost iz tvog srca u tebi se rasipa.

Josip Pupačić

Motovun

PJESNIKOV USHIT SLOBODI

Nek umrem od tebe 

kad u ime tebe, slobodo, i zbog tebe

slobodo

i zbog tvoje slobode

slobodo

moram da te poričem

(odričući se slobode u sebe)

Josip Pupačić

Rovinj

TAKO JE GOVORIO

Tako je govorio moj otac meni
Tako govoraše mom ocu djed
Stoljeća uminulih riječi
Poput ptica
U mome uhu
Cvrkut iz kaveza u kavez
Poput pokoljenja svijeća nad odrom
Nad baštinjenom bijedom
I pokopanim sjajem
Svjetlucavi vidici i mukotrpne staze
Nebo počinje iz njih
Zbog njih - zemlja se kiti i razodijeva
Ali i srce
Srce moje i tvoje
U njima igra i igra
Tako je gvorio moj otac meni
I evo: govor se u sebi vraća svom tvorcu
Grom i pakao i pepeo kad ništa
Grom i pakao
Sve riječi što ih ne smažem ostavljam za buduće
                                                               pjesme
Ili šutnje
I za vas koji iz prstiju prošlih izlijećete
Kao radilice pčele
Oj Mosore, Mosore!
Da pasu po tvome vrijesku
Sa cvijeta na cvijet
Od kiše do kiše
Da vrište po tvom vrisku
Od grada do tuče
Ali bura, ali bura, ali bura
Oj Mosore, Mosore!
I med, i mlijeko, i kamen;
I pelud
Tako je govorio moj otac meni
Zli anđeli u lijetu igraju se nad tobom kao nad 

                                                    raspetim Kristom

Tako govoraše mom ocu djed
Zli suci trljaju svoje ruke nad tobom
Kao nad svršenim činom
Oj Mosore, Mosore!
Sve riječi što ih ne smažem
Ostavljam
Za buduće pjesme; i šutnje

Josip Pupačić

Mosor