POSLJEDNJA VEČERA

Odgovor pjesniku i prijatelju

Slavku Mihaliću na njegovu

Posljednju večeru

Da večera, ali ono što slijedi

Ono što je prethodilo praznini i što iza nje

                                                        nadolazi

(Ne čudo; već prije nas - ono se od nas

                                                        dogodilo)

Tko bi se usudio ustvrditi: Sve je svršeno!

Da večera; premda je sami nismo priredili

Nenavikli na gozbe u korizmi

Koliko smo puta pili da bismo je sazvali

Koliko puta nekažnjeno odlagali

Da večera; samo bez novih opsjena

Bez otrova što ih nismo već nosili u sebi

(Nas nitko više ne može otrovati

Otrovom što ga nismo zajedno blagovali)

Da večera; ta morala se već jednom večerati

Trebalo je dokrajčiti gluhe u strašnom redosljedu

Nada je bila samo posestrima nemoći

Bez nje je i jedan što nekad bijasmo mi

Da večera; ali zaslađena sumnjama

I dovršena kruhom i vinom, a ne još žučju i octom

Došli smo tek u Getsemani; pa bdijem - 

Slušajmo što nam odsudnije predstoji

Josip Pupačić

Solin
 

MOJ OTAC

Još dite je bija kad svojin ocom jame je kopa,
divlje je strane prikapa ke nikad matika ni takla.
S prstima zemlju je kupija, u škulje za loze je zgrta
i mladu korunu na njivah je sadija, da brajde ogradi od puta.

Po tujih deli je mladost proveja, kopanji su žuljili rame,
to drago rame ča je toliko truda podnilo za me.
Na tujen stinu je vadija, tuju je zemlju nagraća,
pedeset lita teškega dela jedina i sva mu je plaća.

Kada san ja, u gradu, u školu hodija i bili kruh ija,
on je po vas dan o črnem kruhu tuju travu kosija.
Kako su lipi po zimi u teploj školi bili moji ditinjski dani,
a tamo vani,
u stini, na moru i vitru su delali trdi očovi dlani.

Šumu je sika, stinu lomija, od stine novac je kova,
nikad mu dan ni prez dela se finija, ni dlan mu mirova.
Pragi ča on je isklesa kite lipe crikve i hiže,
ma stari otac sve novo kamenje podiže,
i z rukon čvršćon od stine kako ripu ga riže.

I svako lito na novo se z moren i išće sriću na njemu
sve noći z veslom se muči i vajk se nada dobremu.
Vajk je u delu po suncu, po vitru, po daždu i zimi,
po danu i noći.
To je očov život, i nikad neće drugače živiti moći.

1932.

Mate Balota

Istra

KOPNJA

U dane kopnje kopači srestu zemljon,
noge rinu u nju, z rukami grude prevrću.
Kosti njin strdnu još više i žulji njin pokriju dlane,
kopačon su žile trde kako drivene grane.

U kopnji se ljudi posvete, na tilo pospu si prah,
sunce njin kožu opali, sve grihe Bog njin oprosti.
Pastirice postaju žene, a dica mladi junaki,
u kopnji se ljudi pobrate, svi su težaki jednaki.

U kopnji su dani dugi i lihe nimaju kraja,
od zore do mraka tilo je sprignuto h zemlji.
Pucaju križa, krv šumi u glavi, ma vrat se svejeno ne diže.
Svit kopača je pedalj zemlje, do kuda matika njin siže.

Čiste, ukopane njive se črne, samo se batva zelene.
Svako su batvo gladile teške ruke kopača.
Svaki je koren poškropljen s kapljami trudnega pota.
Kopnja je sveta molitva težaka, dota seljačkog života.

1931.

Mate Balota

Dalmatinska Zagora

GOVORE DA NISAN FIN

Svi mi govore da nisan fin,
da nisan gospodin.
Oči u gradu gledaju moje kolete,
moje šiljare, brageše i jakete
i merkaju kako je vezana moja kravata
i vide da moja kadina na uri ni od srebra ni zlata.

Te oštre oči vide da mi je vajk pod nokton črno,
pak na me gledaju strno.
Ča ljudi mi je reklo da mi je govor prosti i grub
i da ne spadan u društvo, nego na sramotni stub.
I da ne smin se približiti višljoj kasti
i bolje bi bilo da gren ovce pasti.

Ma lipa gospodo moja, skužajte jenu besidu,
vi ste hi čuda rekli, ke više od moje vridu.
U prostoj besidi je sve: ja san siromaški sin,
srce je moje samo siromaštvon bogato,
ko zazvoni u njemu, to je siromaško klato.
Od jutra do mraka, prez laži i straha
duša mi piva pismu siromaha.
Zato nis fin, ni gospodin.

Da sam drugači, van bin bija draži,
vi biste s namom za bankon sidili,
duge kušelje vodili, litre pili
i svitovali lipo: čini se i laži i pokaži
sve uno ča nisi. Ma kad bi miseci pasali,
a ja bin doša tamo, vi znate, na žicu,
i vidija kroz žicu, priko, suze na licu,
kako bi bilo kad moji me ne bi poznali.

1933.

Mate Balota

Motovun, Istra

DALEKI DOM

Čuda je daleko, na stotine milja,
di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,
di glas zvona ljude s dobrotom napaja,
di nan misli stanu, kad dojdu do cilja.

Selo tamo stoji, loža, bor i placa.
Hiže mu se bile, vrtli su za njima
sa lozon i smokovon, da te je milina,
Bože, ki sad tuda veselo koraca...

Dom naš je tamo, murva, crikva, draga
i sva srića lipa domaćega praga,
mati stara, od svega milija.

Tuja sila, majko, tako nas razdili,
tuja moć, ča silom zakon dili,
to je dilo ljudsko, Bog ni tako stija.

1933.

Mate Balota 

Hum, Istra

LIPI TIĆI

Lipa dico, mali Istrijanci,
iz Istrije brižne izagnanci,
ki nimate hiže ni hižišta,
daleko od rodnega ognjišta.
Sami ste u svitu ka kosići,
zdravi bili, lipi mali tići!

Sada ide kraj školskemu litu
kada sve je u najlipćem cvitu.
Ali lipća od svakega cvića
to je kita istraskih ditića.
Po svih školah na slovinsken jugu,
vi činite jenu vrstu dugu.

Prija nego školu ostavite,
tići mali malo promislite
na Istriju i neno kamenje,
koje čuva staro van korenje,
di naš rod je usadija žile,
di su naše stare majke mile.

Vaše žile sad su porizane,
vaše mlade duše razjadane.
I puti za dragu domovinu
prisičeni svaken njenom sinu.
Naša zemlja priko mora čeka
zalud dicu nazad da dočeka.

Lipi tići, vi starega roda,
stareg roda i dobrog poroda.
Vi ste dica zemlje i kamena
i mladi ste ka trava zelena.
Zato nikad ne gubite viru,
ki viruju nikad ne umiru.

Vaša vira je zemlja crlena,
kako srce h moru položena.
To su gore i ravnice plave,
silni ljudi ki po njih borave.
Tima ljudon tvrdu viru dajte
i na delu straha ne poznajte.

1933.

Mate Balota

Roč, Istra

BILJEŠKA ZA ŽIVOTOPIS

Moj život zna toplinu uspomena
pojedinosti, koje nisu važne.

Vidim kućicu na moru od kamena.
I odbljesci stolnjaka titrali su,
kad se otvorio prozor.
Otišao sam poslije prema sjeveru
i šetao kroz rujan,
u kom je prosjak svirao orguljice
s pticom na ramenu.
Jesen je bila kišovita,
zatim vedra.
U knjižnici je umirao cvrkut djece.
Rastresen, gledao sam kroz staklena vrata
perivoj i nebo nad sveučilištem.
Snatrio sam: negdje umire zrikavac,
pretvara se u drhtavu kaplju.
Tko ne zna zgradu od cigle
s kestenima i lipom?
U veljači slutio sam proljeće
na živici zelenoj.

Bile su lijepe večeri
s Wiesnerom i sa Tinom,
pušili smo i čavrljali do jutra.
Jedan je pjevao o mjesecu, zlatnom uvojku
kad je jadnoj majci išao sanjajući,
drugi je opisao mostove nad željeznicama.

Divno je prijateljstvo.
I ne znam zašto, dok je snježilo
na sjećanje i stvari,
mislio sam na Osijek, koji ne poznam
i zemljanu peć.

To je ona stara Hrvatska
sa snijegom na krovu.

Viktor Vida

Salona

NA RUBU

Neka me još jednom zapljusne pravdavna voda
Još jednom neka imenodavac objavi svoj bjeličasti
znak iz nijeme jezgre mraka

        O nepovratni bljeskovi
        O svjetlostrujne kobile jantarna žutila
        Sebetvorba vatro

Kako sam mogao druge darove tražiti kad je sićušni
poklon jednog boga u času
obasjao posvemašnju noć

Kao požar što se uz lisnatu jasiku penje, san se u riječi
pretapa i na njihovim rubovima
svjetluca zelenkastim iskrama...na samom rubu.

Jure Kaštelan

Solin

DIVLJE OKO

Tonem u svoje dno
kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.

Jure Kaštelan

AKO IZ BUDUĆNOSTI

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna
umireš, vatro dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se
užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim suzama, moja ljubavi

San je naš ispunjen. Stojimo sami
zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno. 

Jure Kaštelan

Split

BDIJENJE

U mraku bdim da iznenadim

da ugledam

biće od vjetra iz travne bajke

o rijeci modroj od iskona do utoka sunca

Bdim i vidim kako lebde moje oči

u tmninama kao zvijezde u mračnim

u crnim maglama

Zašto riče more iznenada i vatrom

vitla bezglava neman

iz pakla pobjegla

Što ste vidjele oči zaprepaštene

Jure Kaštelan

Solin

NAGRADA

 stablo se

hrabro i iskreno

s vodom zemljom i zrakom

bori

zbog toga

poslije smrti

bolje

nego za života

gori

Ana Horvat

Solin

NADNIČARSKA

Daj mi, gazda, janje bijelo
pa ću tebi lozu pliti,
rukama ću selo cijelo,
burama ću se probiti,

pa ću znati što ću dati
sira, mlijeka, blaga puno,
varićake i barila, pregrštima izobila,
steonicu, crno runo.

Skupa ćemo post postiti,
štap nositi, ne prositi,
lov loviti, dom domiti,
u domu se udomiti.

Ako ne ćeš, ja ću znati
vuka zvati da te ždere, da te dere,
zovi, vuče, druge vuke,
ruke, muke za hajduke.

Jure Kaštelan 

Svilaja

BALADA ZA MENE I MOJE PRIJATELJICE

bile smo stalno mlade

mirisave

čak ponekad plavuše

pročitale smo ormare knjiga

završavale škole

i brinule o kontracepciji

za ono malo priznanja

bile smo uvijek na pravome mjestu

točno na vrijeme

ljubile predano i rađale šutke

slušale znatiželjno i sve radosno razumijele

prevodeći s mnogo jezika

objavljivale smo knjige

pekle čarobne torte

predstavljale domovinu

i plele bolje od pauka

nismo zahtjevale

ništa nam nije bilo previše ni tijesno

i uvijek smo se smiješile

ali on nas

nije volio

Ana Horvat

Solin - Salona

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje ne će izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more preplavljeno svojim rastom,
more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu, Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.

Josip Pupačić

Split

ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 

Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 

I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju

Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit

Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi

Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
Az opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Klis

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.

Josip Pupačić

Solin

PLAČ

plač sam pomno planirala

nahranila sam životinje

zaključala vrata

ugasila radio

pripremila maramice

uzela papir za ovu pjesmu

i tek je tada počelo

najprije sporo

s nevjericom

pa onda u pljusku

plakala sam

za sve progutane plačeve

i za one koji su bili osmjesi

isplakala sam i sve

koji su bili lažno hihotanje

pripremila sam i cigarete

ali nisam ponovno počela pušiti

samo sam ih gledala

kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno

kao napuštena djevojčica

noću usred šume

kao da je prirodno

prije spavanja malo otplakati

potom sam iznenada

grčevito zaplakala

grabeći dah

kao da rađam

ili sam tek rođena

i sramotno pred kraj

ridala

kao nad vlastitom smrću

do sita sam se

svečano naplakala

od sreće

Ana Horvat

Solin

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme

srebrnim snijegom

i mjesečinom

samo će onaj

zagrljaj

koji se nije

dogodio

izrasti u stablo

ujesen krvavo

potom ledom

polomljenih grana

koje će uvijek

uskrsavati

sitnim bijelim

cvjetovima

Ana Horvat

Solin

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti

U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;

Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,

Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto

Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga

Što nas spaja s jakim naslagama juga

I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut

U svakom trenutku, uvijek zakoraknut

U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene

Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene

Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.

Jakša Fiamengo