HRISTOVA SLIKA

O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.

Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l’ ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.

A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive – oprost sami, ljubav sama –
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.

Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Silvije Strahimir Kranjčević

Poreč, Eufrazijeva bazilika

U ZORI, NA OCEANU

Uvode je sve, kako poli nas
za to mislin svo jutro na vas;
i brajde, i vrtli, i krovi od hiž,
i jarboli brodi ki su puni mriž,
jutro kad se riba raskrciva
kada zora po pučini pliva.

Po kuverti tuku drivenjaki
i paranak pune sprte diže
raži, moli, lovi, ča riblje lipote
dva dupina našla su se tote,
duge kako telce, na vozić hi vode,
riba već je gori, sada peru brode.

Svi su već na suhen plodi oceana,
finjena je muka jene zimske noći,
ribari široki još te prija dana
na svojen ognjištu grijati se moći.
Ja ću još na rivi jarbole brojiti
po noći, po dnevu vajk prez doma biti.

Mate Balota

Vrsar

ROŽENICE

Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.

Kašu su jili naši stari i brmeč su brstili,
stariće ovsa prodavali da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."

Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Mate Balota

Roč, Istra

POZDRAV UNIMA DOMA

Putuj sada pismo moje u krajeve drage naše
pozdravi mi svu rodbinu i matere, ke se plaše.
Pozdravi mi sve kružere i glavice lipe moje,
pozdravi mi sve vršnjake, ki se sada za nas boje.

Pozdravi mi male doce, i škaljave trudne njive,
i divojke po balkunih, i njihove oči žive.
Pozdravi mi sve kantune i kamenje od gromače,
i zazibaj svaku zipku di kakovo dite plače.

Pozdravi mi sve težake, naše starce i mladiće,
svima reči: pokle zime vajka dojde pramaliće.
Sve je naše priko mora, kadigod su trde ruke,
sve je naše po svoj zemlji, ča ima kakove muke.

Pozdravi mi tihe drage i po pustih stranah pute,
samo kad na njih pomislim, oči mi se već zamute.
Ma kuraja, lipi moji, ne dajte na sebi znati,
da ne gleda tuje oko, kako vaše srce pati.

Mate Balota

Hum, Istra

KOŠULJA

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Zvonimir Golob

Rovinj

SJEĆANJE

Slavi blago veče predjesenjih dana,
Sjedim na klupi. Šturci skriveni u travi.
Nebo krišom skriva svoj ogrtač plavi.
Uvenulo lišće pada žuto s grana.

Sjedim u tišini, sam. Gledam kroz granje,
Gdje zapada sunce, nebo se crveni;
Nevesele misli, potajno, u meni
Počinju da bude daleko sjećanje:

Na toj istoj klupi, gdje sam sjedim sada,
Pričah nekad s tobom...Tad bih dolazio
Često k našoj klupi, i sam odlazio
Od dragoga mjesta, žalostan, polako...

Dani sreće vratit ne će se nikada!
Oni su iščezli sa zemljina lica.
U sjećanju mi živi plava gospojica,
I zaboravit je ne mogu nikako.

Dragutin Tadijanović

Poreč

PJESMA PRALJE

Od jutra pa do mraka perem
rublje koje nije moje
i na njem svoje ruke derem:
za drugog dajem dane svoje.

O moje ruke, tužne ruke,
navorane, pune žilja,
pretrpjele su mnog emuke,
a za me nisu našle cilja!

Rastrgat se tužna sva ću,
a ne ću naći milost neba!
Daleko moja djeca plaču
i gola mole koru hljeba.

I tako tužno ide vrijene,
oblaci u oku dana
i svijetla gasnu na dnu mene -
I tako raste moja rana!

Kad perem svilu finog rublja
tad veće moje su samoće
i moja suzna žalkost dublja:
za djecu srce Sunca hoće.

I tad u pjeni od sapuna
pod prstima su iskre zvijezda,
a u srcu mom strasna buna
za obranu mog malog gnijezda!    

Vladimir Kovačić

Baška Voda

LJUBAVNA PJESMA

Oblaci su putovali
i dane
i noći,
a ja sam sanjao o Tebi
u svojoj samoći.

Bila si moja madona
i ja
bio sam Tvoj vitez:
ludi pjesnik trubadur
iz davnih i mrtvih vremena.

A danas? -
Sve je to, srce, prošlo.
Vraćam se drugovima.
Ti si tek uspomena,
koju pobožno nosim u časove tuge
kao što žene nose u svoje nemire duge
medaljone s likom dragih mrtvaca o vratu.

Večer u  sobi.
Zlokobno blista kazaljka na satu
i ljubavna pjesma u posljednjim mrije akordima.

Vladimir Kovačić 

Opatija

SVIJETLA NOĆ

Ja znam, nad gradom već je crna noć,
i vjetar gasi redom
svjetiljke.

U tami sobe slušam riječi srca
i slutnje tijela, što u čudo rastu,
i ludost krvi,
što se razgara.

U tami šutim:
mislim na Tebe.

Sve strvari, draga, sve su dobra djeca
i noćas šute, tiho poštuju;

sve stvari noćas toplo miluju
našu ljubav.

O neću, draga, noćas paliti svjetiljku,
a ipak, sjat će moji prozori;
ipak, topli traci njihovi
topit će tamu - 

Jer sam ja nisma! Ti si u meni,
i oganj srca moga rumeni
u svjetlost me obraća samu!...

Vladimir Kovačić

Vrsar

MORE

I more se mora
Jednom odmoriti.
Ne može se uvijek
S vjetrovima boriti

A kad more zaspi
Ono se i tada lagano njiše.

To je zato
Što i u snu
duboko još diše.

Zlata Kolarić-Kišur

 

 

Rovinj

PRIZNANJE

Teci, dušo, božje vrelo, teci
U zahvalnost Boga previšnjega,
Stvorova mu pridruži se jeci
Što se njemu svud odzivlju s njega!

Hvale glasom priznaj mu i reci:
I ja, Bože, tvoja sam biljega.
Sitna kaplja, krijesnica u rijeci
Tvoga svijetla vijekom tekućega!

Po tebi sam tvog obraza slika,
Posestrima tvojijeh duhova;
Po tebi sam divna i velika,

Tvorna sila umnijeh tvorova;
Po tebi sam zemskijeh stvora dika,
Neumrla iznimka njihova!

Petar Preradović

Visovac - Krka

MIRUJ. MIRUJ, SRCE MOJE!

Tko je, srce, u te dirno
    Da si tako sad nemirno?
    Kao ptica u zatvoru
    Za svijetom te želje moru:
    Nij' u svijetu nebo tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
    Razbit možeš prsi lako:
    Preslabe su, izmučene,
    A da puknu, bez koprene
    Bile bi sve rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
    I pregori želju ljutu;
    Tople su ti ove grudi,
    Sebični su vani ljudi:
    Svaki grije srce svoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Oj, mahni se svijeta, ma'ni,
    U bolesti šta ćeš vani?
    Svijet boluje vijek dovijeka,
    Ni sam za se nema lijeka
    Kamol' za bol rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokče bilo,
    Plačuć prage oblazilo,
    Svak bi mislio da ti treba
    Za utjehu mrva hljeba.
    Tko bi pozno suze tvoje?
        Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja, ti bi mah na vrata
    Poletjelo tvoga zlata!
    Nije Milka tvoja više,
    Već za drugog ona diše,
    Drugi ljubi zlato moje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Petar Preradović

Solin

POČETAK LJUBAVI

Mnogo puti već sam razmišljao,
Ne bih li se sjetio na danak,
Kad iz svoje slobode sam pao,
Duh sapeo u ljubovni sanak;

Kad najprije gipka mi misao
Ovila se uz svoj život tanak
Kao bršljan, koji se sastao
S kojim stablom vječni u sastanak.

Za tim znanjem zalud sam hodio,
Vrijeme gubiv u taštoj zabavi:
Nijesam mogo tog se doznat dana.

Ah, tko čas zna, kad se je rodio?
U početku žića i ljubavi
Naša pamet leži uspavana!

Petar Preradović

Solin

HOSANA

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavulji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: “Hosana! – Hosana!-”

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
“Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!-”

Antun Branko Šimić

Visovac - Krka 

HERAKLOVA LUKA

Kamen po sličnosti

mjeri svoje prekomorje

kamen iz velike lomljave

bog u stijeni

uglazbljen kao najjasniji

ulomljen razdan

kamen koji mudro stari

koji zamjenjuje sve bjeline

ispod trajne škripe

Rasohe Rasohe

Jakša Fiamengo

PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.

Franjo Ciraki

Solin

PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović

Split

POTOČIĆ

Potočić se spuštao
Niz brežuljak mali,
Pjesmicu mu tihu
Romonili vali.

Romonili pjesmu
Tajnu punu čara,
Tko ju umjet znade,
Nebo mu se stvara.

Uz potočić vrbe
Poniklle su vite,
Leptirice plave
Medj lišćem su skrite.

Grančice se tresu,
Nad potok se viju,
I vodicom bistrom
Lišće svoje miju.

Nad potokom gospe
Leputaju šare,
Nit za drugo išto,
No po igru mare.

Čudno vode kolo,
Lietom se nadlieću,
Počivaju tada
Umorne na cvieću.

U travici cvieće
Umorne ih prima,
Od milinja sladka
Sa glavicom klima.

Pa si tajne sladke
Šapuću i zbore,
Jezikom kim ljudi
Swietski negovore.

Franjo Ciraki

 Solin