Matku Peiću
Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,
progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,
zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.
Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,
ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,
blaga blizina malenih.
Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.
Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,
na tom oklopu kornjače:
srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.
Meku mi svoju njušku stavi na rame,
u oči da se gledamo: dvije dobrote.
Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.
Milivoj Slaviček
Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,
progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,
zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.
Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,
ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,
blaga blizina malenih.
Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.
Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,
na tom oklopu kornjače:
srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.
Meku mi svoju njušku stavi na rame,
u oči da se gledamo: dvije dobrote.
Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.
Milivoj Slaviček
Plitvice |