PAS

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit;
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog
- Da vam pravo rečem
Okružen zemaljskim mulcima
Jedva uspijevam biti polučovjek

U tim brdima dakle
Moj stariji brat Pero i ja
- S odgovarajućim gospođama -
Susreli smo jednom psa
Kojem je automobil oderao
Čitavu lijevu stranu tijela:
Mogli smo jasno vidjeti razvaljena rebra
Crnu rupu iza lopatice
Crijeva oko kojih se rojahu muhe.

Usporili smo vožnju kao da smo naišli na sprovod.
Pas je također zastao
Okrenuo glavu koliko je mogao
Ili koliko je bilo dovoljno
Da nas ravnodušno pogleda krajem oka
I kao s nekom nadom
Kao s namjerama koje nadmašuju razum
Nastavio hod po usijanoj kaldrmi
U pravcu mora i smrti.

Možda se vraćao da krepa
U rodnom selu?
Možda je tražio gospodara, budući pas?
Moždao je mozgao o krajnjoj svrsi
Pasjeg života, o tome
Da je mogao biti savršen pas
Kao što sam ja mogao biti savršeni bog
A ovako smo zapravo svatko na svoj način
Samo leševi u pokretu.

Uostalom,
Kako biste se vi ponašali
Na njegovu mjestu?
Razmislite što bi bila vaša poruka mlađima!

U mutnom pasjem pogledu
Ukoliko je uopće nešto odražavao
Bila je samo zastrašujuća okolnost
Da je rodno selo daleko
I da gora iskustva tek dolaze.

Boris Maruna 

Makarska

DIJETE

Htjelo je dijete da moli,
da se potuži,
sa zričkom, sa travom,
s malom vrbom na otoku,
 s mjesecom u potoku,
Isusu!...

Htjelo je da ga moli,
da mu pripovijeda o bolesnom psu
o kozici s kojom se svaki dan vere u brda,
kako mu drača tvrda
nožice bose para,
kako mu oteše koricu crnog hljeba.

Htjelo je dijete
da se potuži, da se izjada,
a tog je toliko bilo -
da je zaboravilo!...

Đuro Sudeta

Solin

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Tin Ujević 
 

Makarska

PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA

Ima jedna pjesma
Jednako lijepa na svim jezicima svijeta,
Ona još nije napisana,
Ona još nije ispjevana,
Ali ona postoji.

Ona se ne pjeva na jedan glas,
Ona se ne pjeva u oktetu,
Ona se ne pjeva u običnom zboru.
To je pjesma za milijardski dječji zbor.

Ima takva pjesma.
Ona još nije sastavljena,
Samo pojedine njene riječi
Ponavljaju djeca u igri i u srcu
U svim zemljama svijeta.

Te riječi treba sjediniti
Kao što se sjedinjuju ruke
Koje se prijateljski rukuju.

Ritam te pjesme već postoji.
On se može čuti
Kad od radosti udaraju dječja srca.

Melodiju te pjesme znaju djeca svih boja.
Od te melodije utišavaju se topovi,
Od te melodije zastaje prst na orozu mitraljeza,
Od te melodije otkazuju motori bombardera.

Tu melodiju već pjevuše djeca,
Iako još ne znaju njene riječi.
Ali djeca će ih pronaći.
Oni će ih svakako pronaći,
I sastaviti pjesmu
Za svu djecu svijeta.

Grigor Vitez

Kaštel Sućurac - Skulptura  //Djeca su najveće blago?

OKUS PORAZA

Kako je daleko blisko doba vilovanja
kada smo kao kapetani vilovali
eto sad smo stali
i ni makac

Drago Ivanišević

Split

STVAR

U sivoj boji vremena
ima jedna stvar
u kiši, u vjetru, u sjenama
ima jedna stvar
u sivoj boji vremena
Ne znam joj imena.

Miroslav Slavko Mađer

Šibenik

IZVJEŠTAJ S RATIŠTA

Veče je bilo divno
znalci su rekli: bit će nevremena
meteorolozi nagađali
umjetnici izvukli štafelaje
pjesnici škrabali na isturenim mjestima
sve u slavu večeri sve u slavu večeri

neko dijete međutim
neki budalaš tko li
odjednom reče:
tamo teče krv

i tamo je doista tekla krv
preplavljujuć štafelaje s pejzažima
stihove koji su slavili tvorca i njegovo djelo
ljubavnike koji su zurili u boje
u horizont odakle su stizale vijesti
posvema bez ljepote
posvema bez nade

Tito Bilopavlović

Solin - Salona- Manastirine