KAD SVA SI ŽIVOT

Volim te kada si nepokretno topla

I ležiš uz mene tiha i mirna

Ko ljetna u srpnju bunaca,

Ko nepomično zeleno-modri borovi

Okovani sparinom mora, sumaglicom

I strašću sunca - ljetnog, žarkoga,

Kad sva si smirena dok ti ni jedan

Mišić na tijelu ne miruje.

Sva potajni pokret - sva život

Sva ljubav i skrivena strast.

Volim te kad sva se ljuljaš

Pod mojim željnim prstima,

Kad si ko more zatronuto

Lahorom jutarnjim laganim.

Volim te kad si podatna,

Uzburkana i topla

Ko bistro ljetno more

Kada ga popodnevni majstral

U sitne valove uvija.

Volim te kad se uskomešaš

Ko more po tramuntani,

Pa bijesniš, otimaš se

Ko moja mala barčica

Kada je zahvate

Zapjenjeni valovi

Tramuntane.

Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,

Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.

U šatoru mome meki, topli sagi,

A na dlanu koža kao svila glatka.

Vladimir Nazor

Split

NA ODAR CARU

U ševaru mi noći
bez vode, bez slobode
U mraku krvi oči
ne vide, ne vode.

Dao sam na pazaru
garu junicu staru,
da čavle čavlene kupim
na odar caru.

Jure Kaštelan 

Solin

RIJEKA OBLAK I ČOVJEK

Rijeka koja teče zauvijek odlazi.
Ona teče daleko i ne vraća se.
Odlazi i ne vraća se rijeka koja teče.
O rijeko koja tečeš, zašto zauvijek odlaziš?

Oblak koji nestaje opet se vraća.
On se vraća, sunce nestaje.
Nestaje i vraća se oblak neprestano.
O sunce, nemoj nestati nikada.

Čovjek koji se rađa umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina,

Jure Kaštelan

Solin

JASAN DAN

Odijelile se boje u vedrini:
Na dvije pole (kao oštre sjene
Kad se luče od svijetlosti). Zelene
Ravni, i čisto nebo u modrini.

Svijet razrezanom kuglom nam se čini:
Još da ti tko u laku ruku djene
Jabuku rujnu, da bačena prene
Muziku vedru od tla spram visini!

Aj gledaj! poput sunčanog hica
S neba u polje sletjela je ptica,
I tragom leta osta bijela pruga;

Gledaš, a oči šara utvorica:
Tragom crvena sada leti ptica,
I za njom, dršćuć, razvija se duga.

Ivan Goran Kovačić

Solin

RAZMIŠLJANJE VRHU SMRTI

Tri bijele crkve na Braču na Braču,
oko njih modro od radosti svislo:
za mene od njih, meni nad njima
sve drhti od plača

Ona tri zvona vrh Griča vrh Griča,
u grm se jutro s pticom od sreće stislo,
a meni tri mlata, tri biča tri bata,
a meni - dan svud drhti od plača

Tri glupe kiše padnu na gnojište,
tri glupe kiše i ništa više:
sad je sve dobro, sad je sve bivše,
tek da se diše

Nikica Petrak

Dalmacija

HOĆE LI MI DRAGA DOĆ'?

Tiha noć;

Pod prozorom mile stojim,

Sitne zvijezde nebom brojim,

Samo jedne zvijezde nije

Najsjajnije, najmilije.

Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;

I po noći lud se tucam,

Sjetan tanke žice kucam,

Al' sve pjesme žarke moje

Samo ozivlju glase svoje:

Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;

Ah ta crna noć je nijema,

Moje drage ne i nema;

Pa se nadam, pa se mutim,

Sada planem, na zlo slutim;

Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;

A za noći zora rana;

A za nadom gora rana;

O drugom je draga snila,

Drugomu se zavjerila:

Ne će draga, ne će doć'!

August Šenoa

Solin

HRVATSKOJ

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,

Izranili tvoje božanstveno tijelo,

Robinja si tužna, mučenica prava;

Izdajom i zlobom svezali ti ruke,

Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, -

Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,

Od uresa davnih nemaš ni jednoga,

Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,

Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,

Dol' u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,

Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,

Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,

A kraj svoga divnog i tolikog blaga;

U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,

Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, -

Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,

Od Balkana pa do Triglava visoka,

Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;

Tu se oni krste raznimi imeni,

Al su zato redom sužnji zarobljeni,

Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?

Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo.

Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?

Gdje su sada tvoji nekadanji dani,

Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?

Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,

Od rođene djece podlo ostavljena:

Ta i ja sam vazda trpio i strado!

Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,

Al slobodu sticat mnogo li je slađe

I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,

Il Francuzi svojom slavnom otadžbinom,

Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!

Ne zaviđam njima sve vrline ote:

Van Hrvatske za me ne ima ljepote.

Ja se dičim njome i njenim "barbarstvom".

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,

Podlost im je duša, nepoštenje lice,

Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!

A ne znadu jadni da si tisuć ljeta

Prosvijeti i vjeri apoštolka sveta, -

Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,

I zanosan evo duši u poletu

Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;

A jedanput valjda dočekat ću zgodu,

Da se mogu borit za tvoju slobodu,

Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Al miruj srce! Miruj, dušo čista,

Najdivnija nada ko zora se blista:

Budućnost je naša, ma se tko protivi!

Hrvat već i sada ropske lance stresa,

Vesela mu klika ori do nebesa:

"Hrvatska je evo spašena da živi!"

August Harambašić

Solin