ZAGORSKI VINOGRAD

Na žutom brijegu zori vinograd
pod kasnim suncem jesenjim
i sniva zlatni san.
Široko lišće šušti beskrajno
i skriva teške grozdove.
Na žutom brijegu zori vinograd
i trsje miju kiše žute prašine.
Pod svakim trsom sjedi starčić sijed,
patuljak šareni,
i bičem tjera ose, pčele ptičice,
i čuva zrele grozdove.
Već krajem idu mutni oblaci,
već zadnji dani sunca prolaze
u magle jesenje,
već sunce umire.
Na žutom brijegu zori vinograd
pod hladnim bijelim plohama,
i sniva zlatni san.

Gustav Krklec

VESPER

Tiho, tiho - tiše ko izmoren junak
Na zapadu tamo sunce mrije, gasne.
Po našem se kraju hvata suton sivi
I izniču sjenke i zvijezde jasne.

A daleki toranj naše stare crkve
Tupo u vis zuri...Tamo djeva neka
Šeta mirnom stazom, jednu pjesmu pjeva
Razliježe se sjetno melodija meka.

Tik - tak, sahat bije, sad će zatalasat
Zvon kroz polutamu...Ona djeva sada
Ide amo k meni. Na dušu mi meku
I sanjarsku dušu bol otajna pada.

Antun Branko Šimić

Motovun

POKOJ

Sunce klone, narav šuti
Iza težkog danjeg rada;
Ništa sladki mir ne muti,
Van što slavulj pjesme sklada;
Trudnu zemlju mračak skriva:
Moja draga tiho sniva!

Bura vije, vjetar šumi,
Ko da s tuge sav sviet jeca;
Oko mene grobni humi,
A trudna mi noga kleca: -
Oh, umini, muko živa,
Moja draga tiho sniva!

August Harambašić

Hum

TUGA

U djetinjskoj svojoj dobi
Ljubio sam djevu milu,
Ter se nado sretnoj kobi
Na njezinu divnu krilu,

Ko što cviet se rosi nada,
Kad nastane proljet mlada.
A minule želje zlate,
kano ruže posred luga,

Kad sve cvieće već ocvate, -
A ostala samo tuga;
U grob pala moja draga,
U prah zemski suza blaga.

August Harambašić 

Hum

VJERA, UFANJE, LJUBAV

Ko klisura usred sinjeg mora,
Što no smjelo pod oblake siže,
Kano jaki stupac od mramora,
Što ponosno u vis glavu diže:

Tako vjera čusta, pouzdana
Tvrdjava je nikad nepredana,
Oklop tvrdi što ti dušu brani,
Pouzdanjem čvrstim što ju hrani.

A kad svjetskog komešanja vali,
Kad urnebes ovog svieta strasti,
Kada bura hoće da uvali,
I klisuru tvrdu upropasti:

Tad ufanja božanstvenim žarom
Uzplamti nam srce divnim čarom,
Ne prezamo: klisura je jaka,
Ne može je zloba svladat paka!

Pa u milju duše razdragane
Divan cvietak ljubavi nam niče,
Usred tušte misli uzrujane
Iz srca nam rajski poziv kliče:

Vjeruj stalno, vjerom ne okreni,
Ufanja nek stručak se zeleni,
A ljubavi neka žarki plamen
Viel ti grije hladnog svieta kamen!

Franjo Ciraki

Rovinj, Crkva Sv Eufemije

HRISTOVA SLIKA

O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.

Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l’ ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.

A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive – oprost sami, ljubav sama –
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.

Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Silvije Strahimir Kranjčević

Poreč, Eufrazijeva bazilika

U ZORI, NA OCEANU

Uvode je sve, kako poli nas
za to mislin svo jutro na vas;
i brajde, i vrtli, i krovi od hiž,
i jarboli brodi ki su puni mriž,
jutro kad se riba raskrciva
kada zora po pučini pliva.

Po kuverti tuku drivenjaki
i paranak pune sprte diže
raži, moli, lovi, ča riblje lipote
dva dupina našla su se tote,
duge kako telce, na vozić hi vode,
riba već je gori, sada peru brode.

Svi su već na suhen plodi oceana,
finjena je muka jene zimske noći,
ribari široki još te prija dana
na svojen ognjištu grijati se moći.
Ja ću još na rivi jarbole brojiti
po noći, po dnevu vajk prez doma biti.

Mate Balota

Vrsar