PRIZNANJE

Teci, dušo, božje vrelo, teci
U zahvalnost Boga previšnjega,
Stvorova mu pridruži se jeci
Što se njemu svud odzivlju s njega!

Hvale glasom priznaj mu i reci:
I ja, Bože, tvoja sam biljega.
Sitna kaplja, krijesnica u rijeci
Tvoga svijetla vijekom tekućega!

Po tebi sam tvog obraza slika,
Posestrima tvojijeh duhova;
Po tebi sam divna i velika,

Tvorna sila umnijeh tvorova;
Po tebi sam zemskijeh stvora dika,
Neumrla iznimka njihova!

Petar Preradović

Visovac - Krka

MIRUJ. MIRUJ, SRCE MOJE!

Tko je, srce, u te dirno
    Da si tako sad nemirno?
    Kao ptica u zatvoru
    Za svijetom te želje moru:
    Nij' u svijetu nebo tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
    Razbit možeš prsi lako:
    Preslabe su, izmučene,
    A da puknu, bez koprene
    Bile bi sve rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
    I pregori želju ljutu;
    Tople su ti ove grudi,
    Sebični su vani ljudi:
    Svaki grije srce svoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Oj, mahni se svijeta, ma'ni,
    U bolesti šta ćeš vani?
    Svijet boluje vijek dovijeka,
    Ni sam za se nema lijeka
    Kamol' za bol rane tvoje;
        Miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokče bilo,
    Plačuć prage oblazilo,
    Svak bi mislio da ti treba
    Za utjehu mrva hljeba.
    Tko bi pozno suze tvoje?
        Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja, ti bi mah na vrata
    Poletjelo tvoga zlata!
    Nije Milka tvoja više,
    Već za drugog ona diše,
    Drugi ljubi zlato moje;
        Miruj, miruj, srce moje!

Petar Preradović

Solin

POČETAK LJUBAVI

Mnogo puti već sam razmišljao,
Ne bih li se sjetio na danak,
Kad iz svoje slobode sam pao,
Duh sapeo u ljubovni sanak;

Kad najprije gipka mi misao
Ovila se uz svoj život tanak
Kao bršljan, koji se sastao
S kojim stablom vječni u sastanak.

Za tim znanjem zalud sam hodio,
Vrijeme gubiv u taštoj zabavi:
Nijesam mogo tog se doznat dana.

Ah, tko čas zna, kad se je rodio?
U početku žića i ljubavi
Naša pamet leži uspavana!

Petar Preradović

Solin

HOSANA

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavulji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: “Hosana! – Hosana!-”

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
“Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!-”

Antun Branko Šimić

Visovac - Krka 

HERAKLOVA LUKA

Kamen po sličnosti

mjeri svoje prekomorje

kamen iz velike lomljave

bog u stijeni

uglazbljen kao najjasniji

ulomljen razdan

kamen koji mudro stari

koji zamjenjuje sve bjeline

ispod trajne škripe

Rasohe Rasohe

Jakša Fiamengo

PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.

Franjo Ciraki

Solin

PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović

Split