TAMO GDJE PRESTAJE PJESMA

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
čujna ljuska najobičnijeg luka
koja plače plače istinito
poslije svakog svlačenja

svjetlost – čista ogrebotina

ali sjećanje je već nešto treće
blaga ili opora korekcija
stvarne ljubavne kretnje
tinja tinja i onda se raspleše
u svakom valu razgovornog jezika

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
kakva je to vrsta gibanja
zar napisano voljenje, a ne ne
samo su mrzitelji sve vjerno učinili
tebe težak kameni križ
u grudima kako mi se
okreće mi se okreće
bože, rodi ga se

Anka Žagar

Split

MOJE JUTRO U MAKSIMIRU

Ne dopire do moga srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al ne čujem srcem,
I pjev me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam, sve mi je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tiha jutra, za sunčanih sati.
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Nijedna neće da se vrati.

Dobriša Cesarić

Zagreb - Maksimir

BIBLIJSKI PSI JOŠ LAJU

odmaknite zvučnu sliku, odmaknite taj zid
dajte im piti zgrušanu vodu, dajte im led
biblijski psi još i još laju ga, laju ga
au au do mozga i natrag
u kristalnu čašu
u prozirni cvijet

oni koji prečuju, oni su jednina
oni koji se gase svaku večer
i ujutro se rasprostiru
po cijelu tijelu jednako
i uzaludno

taj stud psi netremice laju
razapeto je noćivo – platno
njihovo gorko atoničko
i svaka rana – novo buđenje
i svako buđenje – nova glad
laje na tebe golotinjski

šum vjetra nad pustinjom tar

Anka Žagar

Solin

SNOLIKO

odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini

pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
                                  i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis

oči mi plaču, ali ja ne

nenačeta vodo, sanjaš li

Anka Žagar

Solin

PTICE, NEBESKE

Nebeske ptice, koje svojim letom
smisao nebu daju, Internetom
ne služe se i nemaju kompjuter
osobni, nebo pticama je uter
gdje bog, po ptici njima nalik, tijelom
postao je računalo i, dijelom
synthesizer, električni orgazam
i sredstvo koncentracije i spazam
ozonske rupe; ptice te nebeske
tek dio restaurirane freske
neke su koja, kad otvoriš zjene,
uključi i hodočasnika – mene
koji sam i sâm ptica što je hrane
zajedno s njima, ali s druge strane.

Luko Paljetak

Dalmacija

STABLO SAM, DOĐI, AKO NISI PTICA

Stablo sam, dođi, ako nisi ptica
postani, ako nemaš perje uzmi
jastuk, razderi noktima ga, skoči
u med i leti, ili očerupaj
kondora, ako jesi ptica vosak
kljucaj, od njega salij gnijezdo, dođi,
stablo sam, ako nisi ptica budi
sjekira, nježna kao sjena, skini
sve nepotrebno s mene, i ja skidam
sa sebe sve i stojim, čekam vjetar,
možda si vjetar ti, zar nisi, ako
nisi, duboko diši, moj lišće
da miris duše, tvoje duše miris
poprimi, ako nisi vjetar što si,
tek sad vidim: ti si stablo, ja.

Luko Paljetak

Mirlović Zagora

DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Solin