NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,

naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Ivan Rogić Nehajev

Solin

LICE U MENI

Tvoje se lice po meni šulja
Oko srca oko jezika oko očiju
I prati me dok sanjam
Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana
Iznenađuješ me između oblaka
Po kiši mi šapćeš sa svih strana
Iz magle dolazi tvoja jeka
Dok sjedam pisati pjesmu
Tvoje lice moju ruku čeka

Vlado Gotovac

Mirlović Zagora

SAD

Sad kad je naše lišće obrubjeno
a mi bušijemo studenu rosu sna
i bilu pinu ča je truni škura tarmuntana
znamo da su pasale teple noći
u kojima su suze sjale kako svićice na vitru
kako radosne roze
I bilo bi kruto gorko da ni u sorcu još ostalo
živo jedno malo stablo
kojemu pružamo hladne ruke
ismeteni ko dica zatečena na tujen voću
Još čujemo žamor nikega sunca
i ćutimo u kostima još jedan svitli daž
a u prasima sarce ča posarće i šebeće i kuco
sve durije i muklije


Jure Franičević Pločar

Solin

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Dobriša Cesarić

Solin

POSLIJE BERBE

Ovo riđe lišće na vjetru u voćnjaku
sad živi pod kišom sve uzbibano i govori,
a navrh stabla, tamo
gdje se u zraku rote vampiri,
na grani je ostala tek jedna jabuka,
posljednja žarka divota, još nenačeta.

Prije nego strune treba je spasiti,
uputiti je tamo gdje je pošla:
čovjeku, kao zemna hrana.
Bude li uman, on će još malo
kupati se u rujnoj oblini
orošenoj kapljama: ona je zbilja njegov plod.

Sivo si nebo koje se navlačiš,
siv si i ti vjetre,
puhnite, duhnite, učini zimo što moraš

a sjećanje je strahovita stvarnost,
ono je kao gladna utroba:
žestoki vapaj stvari kojih više nema,
uskovitlani zrak s vampirima, a i s njima
i jabuka i san i sama tvar
onog što još nije bilo.

Nikica Petrak

Plitvice

JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Dobriša Cesarić

Plitvice

LIŠĆE OLUJI

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Zvonimir Golob

Solin