PRVA ISPOVIJEST

Nisam smio dopustiti da me ta snaga

toliko obuzme, da me otjera s trga

u zabran bez vremena i nekih važnih riječi

koje bi mojom vjerom disale

Slab na, od nje, ponuđenu tvarnost

nisam smio pasti u okrutno stanje zime

ma otkuda dolazila, ma kojim se njenim imenom zvalo

Nije me smjela iskušavati paralelnim vremenom

zavjerom bezimene nade, neizdašnim

posve nekorisnim opipavanjem temelja

Dugo sam od nje skrivao cvjetove

odolijevao zapusima nerazumljiva svraba

ostajao bez riječi kad su mi bile najpotrebnije

i ovako nemoguć, ovako bez nje

bez uvale i svega što bi je moglo zamijeniti

bio sam riječ kad je nije trebalo biti

Jakša Fiamengo

Zagreb

PRVI STIHOVI

Uzmite taj cvijetak, nikada ne vene,
To je krasni cvijetak uspomene
Na kojoj se može glodat dosti,
Još joj nisu oglodane kosti!

Uspomene, to je posno jelo...
Učinite dakle dobro djelo,
Sjetite se mene kad Vam bude fad
I ako me bace u fatalni hlad.

Posvetite miso koju prijatelju svome,
Pa će proći boli, a u srcu mome
Uspomena ova nek nam srca spaja,

Da premosti more koje nas razdvaja.
U toj uspomeni ja ću blažji živjet,
Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet!

Antun Gustav Matoš

Zagreb

DAN SEDMI

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen,u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić

Solin

&

 Još to nije sve: u ranu zoru,

    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Nikica Petrak

Zagreb

IZAŽETO

veljača

koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Anka Žagar

Dubrovnik

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić

Solin

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin