&

 Još to nije sve: u ranu zoru,

    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Nikica Petrak

Zagreb

IZAŽETO

veljača

koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Anka Žagar

Dubrovnik

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić

Solin

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin

ZAPAD SUNCA

Večer. Ponad rijeke lete i grakću vrane.
Ribarev čamac mutnu siječe vodu.
Rumenkasto sunce slazi u blagom hodu:
Zbogom, bijeli dane!

Duboka, hladna voda teče polagano
I ljubi u vrbiku zelene, tanke grane:
Preplašena, bježi za čamcem na obje strane.
Na dnu rijeke sniva blago začarano.

Večer. U crn bezdan odletješe vrane.
Ribarev čamac tamnu reže vodu.
Rumeno se sunce oprašta u hodu:
Zbogom, prošli dane!

Dragutin Tadijanović

Solin

MORE NADE

More zlobe, more tuge,

More jada i očaja -

Sačuvaj me dobri bože

Tako tužnih izričaja!

Zašto more punit jadom,

Zašto more tugom zvati,

Koga takva u životu

Zla sudbina samo prati?

Popet ću se na čičimak

Prelistat ću brda građe,

Gdje da moja topla iskra

Nesretnika toga nađe?

Da ga zagrlim u hodu

Pokažem vidike veće

I uvalu nade plavu –

More ljubavi i sreće.

Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor

Šibenik

NOĆU

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!

 

Tin Ujević 

 Šibenik