POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić

Solin

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin

ZAPAD SUNCA

Večer. Ponad rijeke lete i grakću vrane.
Ribarev čamac mutnu siječe vodu.
Rumenkasto sunce slazi u blagom hodu:
Zbogom, bijeli dane!

Duboka, hladna voda teče polagano
I ljubi u vrbiku zelene, tanke grane:
Preplašena, bježi za čamcem na obje strane.
Na dnu rijeke sniva blago začarano.

Večer. U crn bezdan odletješe vrane.
Ribarev čamac tamnu reže vodu.
Rumeno se sunce oprašta u hodu:
Zbogom, prošli dane!

Dragutin Tadijanović

Solin

MORE NADE

More zlobe, more tuge,

More jada i očaja -

Sačuvaj me dobri bože

Tako tužnih izričaja!

Zašto more punit jadom,

Zašto more tugom zvati,

Koga takva u životu

Zla sudbina samo prati?

Popet ću se na čičimak

Prelistat ću brda građe,

Gdje da moja topla iskra

Nesretnika toga nađe?

Da ga zagrlim u hodu

Pokažem vidike veće

I uvalu nade plavu –

More ljubavi i sreće.

Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor

Šibenik

NOĆU

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!

 

Tin Ujević 

 Šibenik

ZNAM DA HOĆE

Znam sad sigurno
Nadživjet će me neke obične stvari
Predmeti i riječi koje će letjeti
Kao ptice u jatima
Nadživjet će me jedna jedina tuga
Koja će uporno kucati na vratima
I sve će to pod maglama
Ostati skriveno
I znat će onaj koji dobro sluša
Kako bez granica zabrana i straha
Kud god želi leti moja duša

Željko Krznarić 

Split

KAKO BIH VOLIO ZNATI

Kako bih volio znati
izgledaš li sretno
gospođice moja
kad te jesen zanjiše na rukama
kad u oku oblaka vidiš odsjaj
i prestaneš se mučiti
s jednadžbama života
kako bih ja gospođice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otišao
zaboravio na život
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospođice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da naša ljubav
bude primjer djeci koja dolaze


Željko Krznarić

Split