ZNAM DA HOĆE

Znam sad sigurno
Nadživjet će me neke obične stvari
Predmeti i riječi koje će letjeti
Kao ptice u jatima
Nadživjet će me jedna jedina tuga
Koja će uporno kucati na vratima
I sve će to pod maglama
Ostati skriveno
I znat će onaj koji dobro sluša
Kako bez granica zabrana i straha
Kud god želi leti moja duša

Željko Krznarić 

Split

KAKO BIH VOLIO ZNATI

Kako bih volio znati
izgledaš li sretno
gospođice moja
kad te jesen zanjiše na rukama
kad u oku oblaka vidiš odsjaj
i prestaneš se mučiti
s jednadžbama života
kako bih ja gospođice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otišao
zaboravio na život
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospođice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da naša ljubav
bude primjer djeci koja dolaze


Željko Krznarić

Split

CVJETNI RUKOPIS

Ti iskušavaš moju nježnost dok vjetar prolazi tulipanima
Odnoseći im boju k mom prozoru
I još kroz mnogo cvijeća dolaze boje na prozor
Što se otvara kao pohlepne nosnice nad parfemom
Drage žene

Melankolija je moja nježnost koja ti donosi ovaj rukopis
I moli te da ispraviš pogreške
Ovo je šareni vjetar jedini takav
Koji zna koliko vrijedi čuvati cvijeće

On niče iz mog vrta
On leti neosjetno pokraj Mjeseca
On je zvjezdan sve do jutra
Kad dolazi cvijeću vlažan i ranjen
Sav u krvi
On raste u mom vrtu kao suncokret
Sve do prvih cvrčaka

To je rukopis moje nježne igre
Plašljiv poput mekih zečeva i toliko bezazlen
I ja ti ga prepuštam toliko koliko te volim

 

Vlado Gotovac 

 

Split
 

TAMO STOJE LJUDI

Tamo ljudi uvijek nešto čekaju
tamo gledaju
tamo je tišina
ona najviša
Tišina izvana hladna
iznutra pomirena
S osjećajem kobi
što možda neće doći
Tamo stoje
U nevidljivim poslovima
duše u prolazu
Zagledani niz stvarne pojedinosti
Mjesto je stalno ispunjeno
Tamo je obala i visine
sat sa zvijezde
početak i učinak
Jedne od nijemih daljina
duše u prolazu
Tamo stoje ljudi kojima se približavam
u prolazu
obalom mora
Spavač lebdi bez staze
Među ledenim oštricama šutnje…
On se oslanja na otvoreni beskraj:
Kao slučajni trenutak
Na neshvatljive riječi…

 

Vlado Gotovac

Split

RIJEČI

Reci plamen
i sve već gori.
Izgovori ime vode
dok ne bude prekasno.

Reci smrt i umrijet ćeš
ako ne kažeš vremena
ono što je poriče.

Reci volim
i zima sa snijegom
past će na tvoja koljena.

Umjesto ljubavi reci njeno ime,
umjesto mržnje ponovi ga.

Reci sjekira
i stablo već pada,
reci nož
i rana se otvara.

Riječ uže već steže grlo
i sve je manji prostor
koji ostaje.

Pepeo o vatri ne govori ništa,
riječ korito jedva da podnosi
rijeku koju izgovara.

Riječ kamen već podiže ruku.

Riječi su udarac onoga koji udara.
Riječi stoje u zasjedi.
Ti samo izgovaraš njihovu volju.

Zvonimir Golob

Solin

 

 

 

DA BIH REKAO ŠTO ŽELIM

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.

Zvonimir Golob

Podstrana- Split

KOLIKO ZLO JE

                                               "Jak dobrze Moge zbierać"
                                                                         Rozewicz

Koliko zlo je. Ne mogu naći
jagoda u tvojoj šumi.
Mislio sam, moje su
sve tvoje jagode.

Koliko zlo je. Ne mogu leći
u sjenu tvoje krošnje.
Mislio sam, za me
još ima sjene.

Koliko zlo je. Noć je
i san ne dolazi.
Mislio sam, za me
još ima snova.

Koliko zlo je. Jesen je,
a led na oknima.
Mislio sam, živjet će
to što već u tebi umire.

Koliko zlo je. Bez tebe
kako mi srce udara.
A mislila si odavno
da srca nemam.

Zvonimir Golob

 

Solin