TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt

 

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica

DVOJE

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

UTJEHA

Slatko ko krv iz prerezanih žila
Stihovi teku, život sobom noseći;
Uđu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tješeć i suzama roseći.

Spasavam sebe. U stihove stavljam
Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jednoć klonula obasja.

Odmiču ljeta, i srce nam stari.
Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat će u tmini dolazećih dana,
I žarit oči, dizati mi ruke.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

POPODNE, KADA PRESTA KIŠA

Popodne, kada presta kiša,
U časak siv i monoton,
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Pjesma, pjevana uz klavir
U polumračnom jednom kutu
Nekoga starca obrva sijedih
Zaustavila je na putu.

Stajaše tako na ulici starac:
Bog bi ga znao što mišijaše on -
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Dobriša Cesarić

Makarska

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić 

Makarska