DJEVOJKA NA PROZORU

S karanfilom u ruci, virila je iza zavjese.
Ugledavši mladića crnih očiju,
došla je na prozor i, tobože nehotice,
mahnula karanfilom.
Nasmiješio se.
Nije ga još nigda vidjela,
ali čim on pogleda na prozor,
prinosi ona karanfil k ustima i ljubi ga.
Kad je otišao, dugo je gledala karanfil.
I bila je, malo, žalosna.

Došao je, zatim, drugi. Plav i vitak.
I mahne joj rukom, veselo.
Ona se nasmiješi.
I poljubi crveni karanfil.
I pobjegne, brzo.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

 

SAM

Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Znam
Da se ti na ravni zabavljaš... s njim.
Od radosti, smješkaš se neprekidno.

Volim te!
Zar da se uspnem na ravan?
Tebe bih vidio.

Ti?
Okrenula bi svoju zlatnu glavicu
Od mojih pogleda.
Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE

....ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Izmed prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

LUTANJE

Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe... tebe nema.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

ČEKANJE U DRVOREDU

Jutro. Drvored prazan.
krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?

Dragutin Tadijanović

Zagreb

ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Tin Ujević 

Zagreb

 

PRAZAN ŽIVOT

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeć nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

Zagreb