ponedjeljak, 11. svibnja 2020.
nedjelja, 10. svibnja 2020.
ČEKANJE U DRVOREDU
subota, 9. svibnja 2020.
ZA NOVIM VIDICIMA
Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.
Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.
o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —
o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!
Tin Ujević
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.
Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.
o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —
o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!
Tin Ujević
Zagreb |
petak, 8. svibnja 2020.
srijeda, 6. svibnja 2020.
PJESMA O PJESMI
Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…
Miroslav Krleža
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…
Miroslav Krleža
Zagreb |
utorak, 5. svibnja 2020.
nedjelja, 3. svibnja 2020.
TAJANSTVENA RUŽA
U mom tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka –
Oj, snovi mog života, modri krajevi.
Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.
Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.
Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il' vila,
O, tajno mog vrta! O, ružo moje sjene!
Antun Gustav Matoš
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka –
Oj, snovi mog života, modri krajevi.
Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.
Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.
Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il' vila,
O, tajno mog vrta! O, ružo moje sjene!
Antun Gustav Matoš
Merano |