ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Tin Ujević 

Zagreb

 

PRAZAN ŽIVOT

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeć nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

Zagreb

 

PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

RUŽA

Vjeruješ da je ruža tvoja.
Ali, prozor je otvoren
i glasovi ulice
ulaze u sobu,
otkidajući latice
jednu po jednu.
Nebo se odjednom smrači
i tamo gdje je bila modrina
odnekud stiže
sjena oblaka.
Između tebe i ruže
prazna čaša
i ona koju si zvao svojom
nema više imena.

Zvonimir Golob 

Merano

TAJANSTVENA RUŽA

U mom tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka –
Oj, snovi mog života, modri krajevi.

Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il' vila,
O, tajno mog vrta! O, ružo moje sjene!

Antun Gustav Matoš 

Merano

KRINOVI

U polju i u gori bijeli krinovi procvali
Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori
I kada tiho između procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš
Možda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili
Između procvalih bijelih cvjetova
Pitajući se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi
Da li su to nečiji klikovi
Ili
Krikovi
Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespućima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijećem

Mak Dizdar 

Zagreb

SREBRNA CESTA

1

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

3

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!


Gustav Krklec

Zagreb