OBRIS KNJIŽEVNOOSTI

Zamisli obris svoj
zatim ga lagano potjeraj
Ako ga neprestano tjeraš od hoda
Hej! Nakon toliko godina on hoda!
Dokle će stići pitaš se?
I još čuje, puši, pije, govori i jede
Jedući se opušta
ali zato hulja ništa ne čita
niti leti, iako to hoće
Najčešće spava
piše nešto u snu
probudit će se drugi put
ugodan i neopisiv
Možda će odzvanjati
kao pribor za jelo
ili briznuti u plač nizašto
zaštićen tek snom
a znamo d snova ima i ima
oni troše stvarnost
na velikim visinama
idu po nebu idu
pa se zamisle
svijaju od smiješna života dolje
jer dolje se sve može precizno izračunati
i dobra volja i neki odgovor
napet od adrenalina

Sead Begović 

Drniš

 

IDILA

To stado ovaca koje si sanjao
nije imalo svoga učitelja
kotrljalo se niz brdo, brbljalo
onako ovčji, neošišano, bijelo
bez naglaska i tora
Ali gle, obzorje kaže
nema bjekstva, konačne večeri
a ipak ćemo večerati zajedno
sa slikom propadanja u obično
sumračno poslijepodne ove livade
gdje pastir čuva osamljeno mjesto
posebnog trenutka lijepe kupine
koja i noću zri
zbog stada
koje će ovuda jednom proći

Sead Begović

Dalmatinska Zagora

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


Antun Branko Šimić

Split

SVE ČA JE ŽIVO

Sve živo osim čovika
žive bez malicje
i vajalo bi čagod naučit
i od tičic
i od kun
i od guj
i od borih i od maslin
vajalo bi makar digod
makar malo
živit poput muhe
oli buhe
oli gudeja oli smrdeja
I bilo bi manje straha
i od neba i od greba
i manje bi se čovik oziro
i lašnje bi živi
i lašnje bi umiro

Jure Franičević Pločar

Solin

GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica.
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena.
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate?

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve.
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni?

Draguljari, možete li napraviti
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć?

Vesna Parun

Wattens - Swarovski museum

 

O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice...
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.

Joža Prudeus 

blizu Sjevernog Velebita

MOJA JE ČEŽNJA BEZIMENA

Moja je čežnja bezimena. Titan
u beskrajnosti svojoj i u moći.
Ekvinocij u tmurnoj, tamnoj noći,
kroz koju bjesni vjetar nedohitan.
Moja je čežnja bezimena. Sitan,
dragocijen biser, koji u samoći
mog srca leži. U svojoj čistoći
neoskvrnut, od ljudi neispitan.
Moja je čežnja bezimena. Varka
i bol i milje. Časom mač i plamen,
a časom čedna ruka ubogarka.
Sad opire se kao vranac mamen,
sad podaje se kô na drumu žena:
moja je čežnja bezimena…

Milan Begović 

Solin- proljetni ekvinocij