PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!… na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
I njegov pozdrav zlati.

I onda?… riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
Gdje drugo sunce sjaje –

Ah – preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom –
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! – Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
Što samo šapne: “Zbogom”! –

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Trg bana Jelačića

IVANJE

Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr'nu.

Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok bašćom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?

I sve to više krijesova biva
Sutra je Ivanje sveto, -
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto -

Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više...
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.

Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.

Antun Branko Šimić

Zagreb

MOMU DOMU I RODU

Bijedna zemljo! stânu strásti rata,
Za kom tuđin tako rado grabi,
Premda nemaš blaga niti zlata,
Nit što ruke il um k sebi vabi!

Bijedna zemljo, kojoj suđeno je,
Od početka naseljenja svoga
Trpit muke, svađe, krivnje, boje,
Kô da nema neba pravednoga!

Bijedni rode, slugo ljudske sile,
Kog domaćin i tuđin proganja,
Premda ruke višnje su usadile
U te sjeme čovječanskog zvanja!

Bijedni rode, koji vijek ljute zmije
Rodio si iz tvoje utrobe,
Kojih ždrijelo krv ti djece pije,
Kojih otrov pređâ truje grobe!

O ti zemljo, moja domovino,
Koju tuđin morem krvi omasti,
O moj rode! biće kom nevino
Uzrok poda sve dubljoj propasti!

Nosite još malo tuge vaše
Koje dugo trpite nekrivi;
Znane muke nek vas već ne plaše,
Dok još višnji bog i pravda živi.

Ivan Kukuljević 

Zagreb- Zrinjevac- spomeniik Ivanu kukuljeviću Sakcinskom (1818.1889)

POBJEDNICI NA LIVADI

Mi ubili smo noćas staru

od vjekova mrsku

Smrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemlje

Još samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveni

U oči tonu dublje...već su nevidljive...zvijezde

Iz pjanih srca podiže se

kroz čisto svijetlo jutro

pod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli oblaci

Prolom!

Iz plavog svoda ponad naših glava

iskrslo

crveno silno

                                                         stoji sunce


Antun Branko Šimić

Zagreb - Studentska livada

TESARI

Vrijeme je za razapinjanje.

Svi su uzvanici već na svojim mjestima.

Ali, tesari još nemaju mjeru za križ.


Delimir Rešicki 

Zagreb

O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

Ivan Rogić Nehajev 

Zagreb - Većeslav Holjevac

UTORAK

Utorak je dan za učenje.
Iz mora zvukova nordijskih jezika
izranja glas mlade Norvežanke,
prigušen kao sirena broda
koji nečujno uplovljava u luku.
Dok umorni putnici radosno silaze,
pozdravljaju kopno i nepoznati grad,
ona na grlenom hrvatskom
pokušava iznova nastaniti svoju kuću:
Moja kuća ima dva kata,
u prizemlju stanuju penzioneri,
na prvome katu žive studenti
(tri cure i dva dečka),
na drugome katu laje pas,
u potkrovlju miriše cvijet.
Utorak je. Slušam je i pitam se
kako se na norveškom kaže stan,
Dubrava, visoko prizemlje, soba,
kuhinja, žena, djeca, cvijet.
Pristaju li brodovi i u Norveškoj
koristeći val, uzbrdicu i jezik
ili možda zauzimaju luke kao pjegice na licu
koje se muči s hrvatskim vokalima?
Otpivši gutljaj hladne vode,
zamišljam tog psa s drugog kata
kako laje na cvijet u potkrovlju:
u-to-rak u-to-rak.

Krešimir Bagić 

Zagreb