O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

Ivan Rogić Nehajev 

Zagreb - Većeslav Holjevac

UTORAK

Utorak je dan za učenje.
Iz mora zvukova nordijskih jezika
izranja glas mlade Norvežanke,
prigušen kao sirena broda
koji nečujno uplovljava u luku.
Dok umorni putnici radosno silaze,
pozdravljaju kopno i nepoznati grad,
ona na grlenom hrvatskom
pokušava iznova nastaniti svoju kuću:
Moja kuća ima dva kata,
u prizemlju stanuju penzioneri,
na prvome katu žive studenti
(tri cure i dva dečka),
na drugome katu laje pas,
u potkrovlju miriše cvijet.
Utorak je. Slušam je i pitam se
kako se na norveškom kaže stan,
Dubrava, visoko prizemlje, soba,
kuhinja, žena, djeca, cvijet.
Pristaju li brodovi i u Norveškoj
koristeći val, uzbrdicu i jezik
ili možda zauzimaju luke kao pjegice na licu
koje se muči s hrvatskim vokalima?
Otpivši gutljaj hladne vode,
zamišljam tog psa s drugog kata
kako laje na cvijet u potkrovlju:
u-to-rak u-to-rak.

Krešimir Bagić 

Zagreb

VERGLEC

 (pseudopoesia letteraria)

U Palmotićevoj, na šanku,
gdje kićeni su kao djever,
na rakiju i kratku stanku
stizali Falout, s njim i Sever,

ispaljujuć u svoja jetra
počasni plotun, onaj zadnji,
a sad su već kod Svetog Petra
ili u onoj drugoj radnji,

i s njima svi što nisu znali
ono što Ujević je znao:
odvojit pjesništvo od vina
da pritom nikad nije pao,
dok mnogi hrvatski su pali,

prekužujuć ko bistru bozu
propalo vrijeme, bitak, smrt,
smetnuvši s uma da uz lozu
treba obraditi još i vrt,

evo me, gdje se s trećim pićem,
uz prozor oblijepljen papirom,
poistovjećujem sa svojim bićem
i sastajem sa svojim mirom:

ulice nema tako jadne
po bljuzgi, ledu i po mraku,
birtije nigdje tako gadne
s kojom su svi u drugom braku,

pročelja nigdje tako sivih,
pijanih njuški tako krivih,
tu, gdje su svi zbog svojeg dvojstva
prešli već prag samoubojstva,

gdje nisam u Zagrebu, ni kući,
i ni u jednom znanom gradu,
nego me Dostojevski muči
u nekom mračnom Petrogradu

– mene je zgrabila modra sreća
i sredozemstvo moje krvi,
a gruba redovnička vreća
obvila dušu: tek sam prvi

i potonji od istog roda,
što prije posljednjeg si retka,
pod lukovima drevnog svoda
odjekuje ko odgonetka:

sve počinje se ispočetka.
Kraj nikad nije tek svršetak.

Tu, usred svakoga dočetka,
slijedi u krugu nov početak,

zaborav samo snaži stare rane,
nove se novim zborom mogu reći;
kad sviće – svane, a to što se svane,
nitko unaprijed ne zna još izreći.

Ali:

još uvijek šapće drevna mjesečina,
s borova kaplje starinska vedrina,
i taj što živi skučen u svom getu,
prići će opet jednom cijelom svijetu,

šaljući naprijed nadu, svoju slutnju,
ko prethodnicu prema nepoznatom,
prije no što se zavije u šutnju
pred nekim njemu nedohvatnim zlatom,

kroz strašno zlo, kroz vrijeme što se ruši,
ranjeno u srž svoje smrtne klice,
na koncu doba što se krvlju guši,
da sama spazi svoje pravo lice...

U Palmotićevoj, na istoj klupi,
nedopijenu, prolili smo treću,
s nježnošću dragi, ganuti i glupi,
prišli smo opet jednom cijelom smeću.

Nikica Petrak 

Zagreb - Zrinjevac

OTIĆI ĆU U SEČUAN DA TAMO UMREM S PANDAMA

otići ću u sečuan.
svakoga jutra s nekim nepoznatim umorom na koži
probudi se sunce i odmah potom sruši u
žuto, u žuto, jantarno more.
otići ću u sečuan
leći u vlažan barut proljetne šume i tamo biti
tamo se skriti.
probudit ću se svakih 365 godina i gledati
kako mi paprat iz trbuha raste pravo gore k tebi, gore
o mao, mao
ti sada sjediš na visokome oblaku i
sipaš zlatnu rižu na sečuan.
rekao si mi da ću kad odrastem
biti nosač aviona!
tvoja je koža hladan porculan o koga
sam prislanjao svoje lice.
pod čelom mi je bila mala metalna pločica.
nisam znao čemu služi ali
za ljetnih vrućina koje nisu dolazile niotkud
padao sam i puzao
usijan metal pod čelom topio mi je mozak, kosti, sve
pedale su mi se maglile pod nogama i
nisam više mogao k njoj
na drugu stranu šangaja
iako sam za to imao žeton
nisam je mogao ljubiti i gledati
i zato sada slijep i sam idem u sečuan
da tamo umrem s pandama

Delimir Rešicki

Zagreb - Bundek

TRŽNICA U DUBRAVI

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
Ribe Anđelko Šime i ja
mijesili glinu pravili opeke
nitko nam ništa nije mogao

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
jutrom sadili štandove i zidove
u podne ih zalijevali
da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu
gradili smo tržnicu u dubravi
kada smo završili
pojavila se desetorica dalmatinaca
i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili
Ribe Anđelko Šime i ja
nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu
a dalmatinci su na njoj prodavali
bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo
Anđelko je rekao: mi smo gradili tržnicu
a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci
Šime i ja nismo ništa govorili
naručili smo kavu i odigrali partiju pikada

sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu
Anđelko mu je postao desna ruka
danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s ‘gospon’
nude im salatu za ručak i voće poslije ručka
dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja
sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu
Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam
postao profesor u zagrebu kad god nađu vremena
Ribe i Anđelko odigraju s nama partiju pikada

Krešimir Bagić 

Zagreb - Jelačić plac

TUŽNI JEZIK ESEJA

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis
o kojem govore kuloari
i razmažene djevice na obalama razdjevičenja.
Zašto se uvijek prepoznajem tek
u patetičnoj frazi,
koju namjerno nije zabilježila traka diskete,
a ipak djeluje tako neuvjerljivo
literarno, kao da sam je namjerno trošio
cijeloga života? Sve dosad izgledalo je
kao igra, a onda su predmeti postali tužni
i jezik se nemoćno objesio
o vlastitu grotesku,
poput aerodinamična uda patuljka
iz cirkusa na proputovanju kroz
moja neprispodobiva sjećanja, fragmente
fantazije i realnosti, fragmente kiča
i dekadente ozbiljnosti, kao u
znamenitu eseju Johna Bartha.
Smireno ustajem i pritišćem
označeno mjesto na tastaturi;
čini mi se da sam do krajnosti
zasićen: sve je sada istom tamna
i mrtva ploha ekrana
koja sadrži sva značenja.

Branko Čegec 

Zagreb - Bundek

 

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku

Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi

I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu

U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,

Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta

I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje

I njezine mi dojke i njezine mi noge

Šalju nekakve poruke


Koje više nikada neće stići na pravo mjesto

Ni na vrijeme

I vijesti me oblijeću sa svih strana

Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske

I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka

I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu

Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi

Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama

Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda


Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda

Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti

Još jedan tanjur

Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu

Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda

Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno

I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.

I ja odgurnem tanjur ustranu platim

Nasmiješim se konobarici i odem kući

Sjednem i uključim kompjutor

I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana

Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)

Napišem još jednu pjesmu.

I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom

Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka

Ležeći gola u travi rasutih vlasi

Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.

I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu

I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu

I ja znam da moja pjesma radi.

Ne može a da ne radi,

Ne može drukčije, merde!

Radi

La poésie c'est moi.



Boris Maruna 

Zagreb - Tkalčićeva