OTIĆI ĆU U SEČUAN DA TAMO UMREM S PANDAMA

otići ću u sečuan.
svakoga jutra s nekim nepoznatim umorom na koži
probudi se sunce i odmah potom sruši u
žuto, u žuto, jantarno more.
otići ću u sečuan
leći u vlažan barut proljetne šume i tamo biti
tamo se skriti.
probudit ću se svakih 365 godina i gledati
kako mi paprat iz trbuha raste pravo gore k tebi, gore
o mao, mao
ti sada sjediš na visokome oblaku i
sipaš zlatnu rižu na sečuan.
rekao si mi da ću kad odrastem
biti nosač aviona!
tvoja je koža hladan porculan o koga
sam prislanjao svoje lice.
pod čelom mi je bila mala metalna pločica.
nisam znao čemu služi ali
za ljetnih vrućina koje nisu dolazile niotkud
padao sam i puzao
usijan metal pod čelom topio mi je mozak, kosti, sve
pedale su mi se maglile pod nogama i
nisam više mogao k njoj
na drugu stranu šangaja
iako sam za to imao žeton
nisam je mogao ljubiti i gledati
i zato sada slijep i sam idem u sečuan
da tamo umrem s pandama

Delimir Rešicki

Zagreb - Bundek

TRŽNICA U DUBRAVI

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
Ribe Anđelko Šime i ja
mijesili glinu pravili opeke
nitko nam ništa nije mogao

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
jutrom sadili štandove i zidove
u podne ih zalijevali
da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu
gradili smo tržnicu u dubravi
kada smo završili
pojavila se desetorica dalmatinaca
i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili
Ribe Anđelko Šime i ja
nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu
a dalmatinci su na njoj prodavali
bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo
Anđelko je rekao: mi smo gradili tržnicu
a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci
Šime i ja nismo ništa govorili
naručili smo kavu i odigrali partiju pikada

sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu
Anđelko mu je postao desna ruka
danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s ‘gospon’
nude im salatu za ručak i voće poslije ručka
dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja
sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu
Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam
postao profesor u zagrebu kad god nađu vremena
Ribe i Anđelko odigraju s nama partiju pikada

Krešimir Bagić 

Zagreb - Jelačić plac

TUŽNI JEZIK ESEJA

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis
o kojem govore kuloari
i razmažene djevice na obalama razdjevičenja.
Zašto se uvijek prepoznajem tek
u patetičnoj frazi,
koju namjerno nije zabilježila traka diskete,
a ipak djeluje tako neuvjerljivo
literarno, kao da sam je namjerno trošio
cijeloga života? Sve dosad izgledalo je
kao igra, a onda su predmeti postali tužni
i jezik se nemoćno objesio
o vlastitu grotesku,
poput aerodinamična uda patuljka
iz cirkusa na proputovanju kroz
moja neprispodobiva sjećanja, fragmente
fantazije i realnosti, fragmente kiča
i dekadente ozbiljnosti, kao u
znamenitu eseju Johna Bartha.
Smireno ustajem i pritišćem
označeno mjesto na tastaturi;
čini mi se da sam do krajnosti
zasićen: sve je sada istom tamna
i mrtva ploha ekrana
koja sadrži sva značenja.

Branko Čegec 

Zagreb - Bundek

 

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku

Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi

I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu

U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,

Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta

I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje

I njezine mi dojke i njezine mi noge

Šalju nekakve poruke


Koje više nikada neće stići na pravo mjesto

Ni na vrijeme

I vijesti me oblijeću sa svih strana

Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske

I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka

I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu

Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi

Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama

Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda


Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda

Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti

Još jedan tanjur

Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu

Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda

Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno

I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.

I ja odgurnem tanjur ustranu platim

Nasmiješim se konobarici i odem kući

Sjednem i uključim kompjutor

I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana

Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)

Napišem još jednu pjesmu.

I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom

Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka

Ležeći gola u travi rasutih vlasi

Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.

I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu

I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu

I ja znam da moja pjesma radi.

Ne može a da ne radi,

Ne može drukčije, merde!

Radi

La poésie c'est moi.



Boris Maruna 

Zagreb - Tkalčićeva

ODMORI DUŠO

Odmori, dušo.
Na mir se osloni.
Na obrazu ćuti dodir baršuna.
Sve što uteg ti bješe
i okov,
odloži draga,
skini i nju,
nek' malko odmara kruna.
Gle kako gori zapad,
udahni vatrene boje,
i krilo tanko na ljubičastom nebu
posudi od ptice,
nek danas bude tvoje.
Jedri na vjetru,
na struni zvuka,
zaustavi svijet,
pogladi mu uznemirenu, orošenu glavu,
utisni mu pogled dubok,
zagrli ga, stat će znam,
i on voli kada netko povije mu ranu.
I miruj ko voda,
ko travka pod kapljom svježine u zoru,
predaj se tišini,
il glazbi se predaj,
kamenu šutljivom il moru.
Izdahni dane koji su prošli,
tren neka danas bude rijeka.
Samo osmijeh uz se imaj
i dodir,
misao osloni na obzorja daleka.
Čak i pogled malko zaklopi,
dok trepavica vijenac polako se spušta,
osjeti kako se prošlost odvaja i topi.
Ostani tu,
diši i budi.
Zaslužila si dušo, odmori.
Ne brini se, sve doći će, bit će,
život uvijek novi list otvori.
A do tada, mir draga,
nek svijet ovih dana nekom drugome žubori.

Daniela Bobinski 

Baška Voda

KROŠNJA

ispočetka bila točka
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
krošnja

bila slijepa
da je nitko ne ugleda
da je nitko ne poleti
kad joj se silazi
krošnja

kasnije točku napustila
i kristal i nebo i misao
postalo joj tijesno
pa se smanjila
krošnja

onda došli mnogi
(s njima i ja)
otkinuli po list
kazali to je krošnja

a ona lebdjela u zraku
bijelila sunce
zlatila snijeg
ponavljala

krošnja
krošnja

Krešimir Bagić 

Zagreb - Bundek

 

KAD SAM BIO NA 3 MJESTA

trebao sam nešto
odmah i
cijelo
pa mi je ono što
teče
rijeka vrijeme jezik
bilo
presporo
predugačko
predaleko
za moje odjednom!
brzo! sada!
uglavnom se ne zna
što sam radio u
egiptu kini indiji
a bio sam na 3
odjednom i
učim sebe o
svemu
što čujem vidim
jedem
odmah i na prazan
želudac!
meso ne valja
ali to svi znaju
jer s njime
ne možeš biti nigdje!
a nigdje je dobro!
volim nigdje ništa
nitko
jer su fer i
jedan sjajan početak!
uglavnom
otvorio sam kanale
u glavu
kombinirao mirise
ljude u svakom poslu
i ulogu krave
na bilo kojem mjestu!
vol je prevelik
pa mi smeta u glavi!
ali krava?!
to je dobra stvar!
u egiptu ore
pa ne čekam njeno
mlijeko
koje stoljećima radi
tajanstveno i zdravo!
u indiji je
bog prometa
luta sporim ulicama
i često zaspi
u samoj sredini!
u kini je slabo
hrane
pa je krava riža
na 4 noge
ako je dovoljno vode!
u Sibiru
kad je sav bio zelen
kad sam sav bio
usmena brada
naroda bez pisma
i sveti hrast
krava je bila
40 vrsta naših zora!
žena koja ima
puno imena!

Split