PJESMA O RIJEČI NIKAD

Teška i neshvatljiva je to riječ
Pogledajte, govori se i događa se:
A on se nikad nije vratio
Ali to nikad neće biti
Nikada te više neću vidjeti
Nema nade, jer nikad se još nije dogodilo
Nikad nam više neće biti tako
jer ništa se ne vraća i ni mi se nikad više
nećemo pojaviti nigdje ovdje
nigdje nikad nitko od nas
nitko od nas nigdje više
Otišao je Svijet, zamaknuo u druga stoljeća
i u druge sne

Milivoj Slaviček

Plitvice

  

VESELJE

Istraživanja svemira i mikrokozmosa
A onda opet zabavna glazba
Izvještaj o bombardiranjima i pobunama
A onda opet zabavna glazba
Zasjedanje o pojedincu u mnoštvu i o piscu kao slobodnom duhu
A onda opet zabavna glazba
Razmišljanje o ljubavi, zapravo o onoj ženi ili o ovim večerima jučer i prekjučer
A onda opet zabavna glazba
Predvečerje s povjetarcem i stare religije
A onda opet zabavna glazba
Problem prenaseljenosti i budući gradovi
A onda opet zabavna glazba
Osmo predavanje o mentalnoj higijeni i petnaesto o obilnim moralnim devijacijama
A onda opet zabavna glazba
Suvremeni jezik u životu i literaturi
A onda opet zabavna glazba
Povijest moga naroda i njegova kulturna baština
A onda opet zabavna glazba i jeftini filmovi
Moglo bi se čak pomisliti da smo vrlo veseli

Milivoj Slaviček

Znojmo

  

IMA JOŠ MJESTA U SVIJETU

Ima još mjesta u svijetu
gdje veče pripada sebi i silazi
gdje su kuće naprosto za stanovanje
gdje se zemlja naprosto prostire
a staze, jednostavno, služe stanovnicima
Gdje jezero ima svoj fini led
a sobe očekuju došljake
Gdje bregovi znaju da su blistavi bregovi
i da su porodica bregova
i ništa više


Milivoj Slaviček

Plitvice

KAD SE LUPIŠ SJEKIROM PO NOZI DOK CIJEPAŠ DRVA

onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol
prestane.
Kada te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen
i čekaš da bol prestane.
Kada se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Tomica Bajsić 

Plitvice

  

ŠEST GODINA ČEKANJA

Koliko već noći za redom
Liježeš u krevet pod rubom zvona
Pritisnuta kubicima stvari
Koje su nas odijelile od života
I glava ti pada na madrac
Udarcem sidra u nespokojno dno.
Tri tisuće noći, petsto,
Tisuću?
Dvije tisuće i više.



Tomica Bajsić

Split

KAD DOĐE PRAVI ČAS

Ja ću ga poznati: osvanut će dan visok
Kao sunce, sunce kao
Gora, tjedan kao godina
I ja ću zbaciti vrijeme s leđa
I mom strahu, i mom kroničnom bronhitisu, mojoj astmi
I mojim hemoroidima neće biti traga
I ja ću staviti ad acta sve primljene uvrede
Sve nenaplaćene račune i osjećati se ponovo
Kao da mi je osamnaesta
O veliki Bože
Kad dođe pravi čas
Ja ću zbaciti vrijeme s leđa
Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika
I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju
U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu
Obući bolje odijelo
Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte
Nazvati svoju djevojku iz mladosti
I ugovoriti sastanak za poslijepodne
I potom
Kao nekad
Lijep, čist i uspravan
Preći ću pola Zagreba pješke
I uspeti se na
Strossmayerovo šetalište
I otići do Sabornice
Odmaknuti ustranu stražara i
Ušetati unutra kao mali bog
I dobaciti karanfil najzgodnijom tajnici
Dati predsjedavajućem
Nogom u stražnjicu
I jednostavno reći: Sjednica je
Završena.

Idite u miru svojim kućama,
Idioti!

Boris Maruna 

Zagreb

NIKO NE MOŽE

Niko ne može izabrat ni dušu ni tilo
ni broj postolih ni jakete
ni kad će ni kakov će na svit doć
u rasvanuće oli u smarknuće
ni hoće li vitar lomit grane ol će rosit
ol će ga zateć bonaca oli karvavi rat
niko ne može izabrat ni ko će mu bit mat
ni otac ni sestra ni brat
i niko ne može ništa remuntat
život vaja izdurat
ko maslina kraj gomile ol sova navar kuka
bor na račiću
Vaja sam sebe tarpit
jer i nebo tarpi samo sebe
i more i munje
i kosići i kokotići
i raslinje
Niko ne može izabrat di će i kad će
ni kakov će na svit doć
ma može kako če i kakov će
iz svita poć


Jure Franičević Pločar

Solin