KAD DOĐE PRAVI ČAS

Ja ću ga poznati: osvanut će dan visok
Kao sunce, sunce kao
Gora, tjedan kao godina
I ja ću zbaciti vrijeme s leđa
I mom strahu, i mom kroničnom bronhitisu, mojoj astmi
I mojim hemoroidima neće biti traga
I ja ću staviti ad acta sve primljene uvrede
Sve nenaplaćene račune i osjećati se ponovo
Kao da mi je osamnaesta
O veliki Bože
Kad dođe pravi čas
Ja ću zbaciti vrijeme s leđa
Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika
I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju
U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu
Obući bolje odijelo
Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte
Nazvati svoju djevojku iz mladosti
I ugovoriti sastanak za poslijepodne
I potom
Kao nekad
Lijep, čist i uspravan
Preći ću pola Zagreba pješke
I uspeti se na
Strossmayerovo šetalište
I otići do Sabornice
Odmaknuti ustranu stražara i
Ušetati unutra kao mali bog
I dobaciti karanfil najzgodnijom tajnici
Dati predsjedavajućem
Nogom u stražnjicu
I jednostavno reći: Sjednica je
Završena.

Idite u miru svojim kućama,
Idioti!

Boris Maruna 

Zagreb

NIKO NE MOŽE

Niko ne može izabrat ni dušu ni tilo
ni broj postolih ni jakete
ni kad će ni kakov će na svit doć
u rasvanuće oli u smarknuće
ni hoće li vitar lomit grane ol će rosit
ol će ga zateć bonaca oli karvavi rat
niko ne može izabrat ni ko će mu bit mat
ni otac ni sestra ni brat
i niko ne može ništa remuntat
život vaja izdurat
ko maslina kraj gomile ol sova navar kuka
bor na račiću
Vaja sam sebe tarpit
jer i nebo tarpi samo sebe
i more i munje
i kosići i kokotići
i raslinje
Niko ne može izabrat di će i kad će
ni kakov će na svit doć
ma može kako če i kakov će
iz svita poć


Jure Franičević Pločar

Solin

BRANIT ĆU KUĆU MOGA OCA

Branit ću kuću moga oca protiv vukova
Protiv nevremena branit ću kuću moga oca
Protiv poreznika protiv ideologija
Protiv zavjere
Branit ću kuću moga oca protiv zločina
Protiv zelenaštva protiv nepravde
Izgubit ću stoku izgubit ću vinograde
Bolest će uništiti ljetinu stabla
Ali ću braniti kuću moga oca
Kad mi otmu oružje
Branit ću je golim rukama
Branit ću je zubima branit ću je divljački
Ali ću branit kuću moga oca
Kad ostanem bez ruku bez ramena
S razvaljenim prsima branit ću je krvavim srcem
Branit ću je svojom dušom
Branit ću je očinjim vidom ali ću braniti
Kuću moga oca
Kad umrem kad se izgubi moja duša
Kad se moje srce pretvori u zemlju
Kad više ništa ne ostane od mene
Kuća moga oca
Stajat će
Uspravno


Boris Maruna 

Marune - Velebit

NEDOSTAJU MI

1.
Nedostaju mi čisti ljudi, one duboke žene,
oni što su život šutke pisali svojim nutarnjim svjetlom
i za sobom ostavljali tragove žeravice,
tako da se mi drugi još grijemo

2.

Već ih dugo nema, pretvorili su se
samo još u lošu fotografiju,
u papir za zamatanje po kojem se ne prebire

3.

A imali su oči, drhtali su
od duha i požude, njihov ljudski stid
zaplamsao bi tek pred onim zadnjim stvarima,
koje bi oni svojim pukim postojanjem
znali prevesti na razumljiv jezik trajanja,
u neku kretnju ili cvijet, gutljaj ili sklopljene oči,
osmijeh u kutu usana, dugo držanje ruke u ruci
uz još pokoju riječ; tako novi davni ljudi

4.

Sada je svijet, o, bezimeno čudesan! Oblici su savršeni.
Mlada je radost nagla i naprasita.
Sve mi se čini lijepim, ispunjenim.
Opet blesav i naivan hrlim ulicom,
stalno vidim što nikada nisam vidio,
sve se trajno preoblikuje, novo i blistavo,
podrugljivo i veselo: u svijetu nema više
odricanja ni oskudice

5.

I razgovori su već spremni: govori se po receptima,
značenja su nedvosmislena, nema se tu što gonetati,
sve slike unaprijed su smišljene: though this be madness,
yet there is method in it; kadšto zastanem,
tako udobno sam ne nužno nesretan,
sad me uz običnu kavu časte tihom glazbom
i informacijama: tko će tu odoljeti

6.

Pa ipak, nedostaju mi...itd.

Nikica Petrak 

Split

SPREMAN BUDI SVAKOG ČASA

Ne zakivaj nogu za tlo
niti gradi strehu nad glavom

Spreman budi svakog časa
podići šator i
utrnuti vatru na otvorenome

Pjevaj sa štapom u ruci
i piši štapom po pijesku

Jedan samo nosi teret - krila
i jedan samo slijedi put - lijet

Nema biča nad tvojim plećima
niti hajke na tvojim putima

Tvoj hod je pjesma
tvoj trag je zapis

Ivan Golub

Krka - Visovac

JESENJA PJESMA

Danas su odletjele ptice na sunčani jug,
danas su briznule vode ko krv iz dubokih rana,
a jablan, bezimen junak, vijori kosama grana.

Svirajte vaše ljepote, nosači jesenjih boja,
bacite maglene sante; bregovi plešu u svili.
U diple zadipli, momče, u gajde, starče zacvili.

Cvatu siva nebesa. Pjevajte grlate vode.
Na dnu se zelenog mora školjka biserna krije.
A stari opaki vjetar huluči, vrišti i vije.

Nebo je pjano i ludo. Ždrijebe se pticama čudi
za kojima u bijesnom trku nestaju crni vagoni.
Gle! krilat netko na brijegu u božji bubanj zvoni.

Pjesma je rođeno čedo, riječi su ukrale snove,
pa bježe nekud u letu. Prostori beskrajem zjape,
a voćnjaci, beznadno goli, kroz suze mole i vape.

Josip Pupačić

Split

KIŠOVITI DANI

Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna,
I sipi, i sipi, uz lagan šum.
Neprestano.

U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek.
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju,
Neprestano.

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

Dragutin Tadijanović

Splistski aerodrom