HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Boris Maruna 

Split-Kaštela-Čiovo

  

BLISTAVA DUGA

Kad prođemo mnoge pute, prolaze i staze,
mnoga ustrajna i mukotrpna traganja,
kad smo gotovo sve provjerili i prozreli,
odjednom osjetimo da smo mnogu tričavost,
mnogi suvišan teret sa sebe odbacili,
da laganije hodamo i smirenije gledamo,
da nam je vidokrug postao znatno uži
no posve čist i sveden u čvrsto središte.
Vidimo da se oko nas otapaju tamne natruhe,
da grubosti postaju mekše, da isčezavaju
mnogi tvrdi obrisi i oštri bridovi
koji su nas toliko ranjavili i mučili,
a ostaje jasan sjaj, jedan i jedinstven,
izdvojen i postojan u svome sijanju;
ostaje nepomućena prozračnost i lakoća,
i blistava duga, visoka i nedostižna,
uzdignuta iznad svih oporosti svijeta,
rođena poslije dugih kiša, u plaveti.

Nikola Milićević

Split

Split

MOLITVA ZEMLJI

S. S. Kranjčeviću ili jadnicima moga naroda

Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

Josip Pupačić 

Solin

ISIJAVANJE LJUBAVI

Koliko druga bića oživljavamo.
Ljubavi je svojstveno da se priopćuje, da žari. Ljubav se ne može prešutjeti.
Ona, neizreciva, nužno dopire do ljubljenog bića i prožima ga.
I poput plime preplavljuje onog koji ljubi.
Možete zabraviti usta ljubavi.
Možete je oslijepiti.
Možete joj ruke odsjeći.
Ona će se priopćivati.
Ona će zboriti, ona će svijetliti, ona će bivati sve više. I neće vas mimoići.
Samo je voljom moguće istinski voljeti.
Sve je ostalo patvorina.
Privid.
Jer ljubav je zauzeta, ustrajna i bodra.
I premda poznaje putove, njoj nije nužno da se kreće po njima.
Ona se razlijeva među bićima i kroz njih.
I ne zazire od onih koji se mrve po stranputicama.
Ljubav nije moguće zadržavati.
Ona prebiva u odnosima i njima se hrani.
Valja slijediti poticaje ljubavi i isijavati je svakom riječi, svakim dodirom, svakim dahom.
Isijavati je svakom biću.

Stjepan Lice

Solin

ČISTI PIJESAK

    Prolaziš ovim svijetom kao da bosonog gaziš
vlažnim pijeskom na obali.
    Za tobom ostaju jasno obrubljene tvoje stope
koje kazuju ponešto o tebi i tvom putu.
    A onda nadođe val, zapljusne, izbriše stope
i više nema ničega, ni traga, ni znaka, ni
tvoga puta.
    Samo čisti, ravni, netaknuti pijesak.
    I oblaci u visini.

Nikola Milićević

Split - Podstrana

  

VRIJEME LJUBAVI

Kad prođe ova neobična mjesečina
Koja je provalila daleki put od mene do tebe,
Plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke,
i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo,
mojim otvorenim očima,
kad prođe ovo sporo i teško ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove,
poslije tople kiše,
kad sve prođe,
pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar
prema središtu usamljene zvijezde,
bit ću voda koja ispire šljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit ću prazan trg sa sjenom nečijih stopa
stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene,
samo sjećanje na samu sebe,
u času umiranja,
jednostavna riječ zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokušaj smješka koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni proživjeti.

Irena Vrkljan 

Split - Podstrana

ŽIVOT JE MORE

Život je more, pučina crna
Po kojoj tonu mnogi što brode
Nije mi srce plašljiva srna
Ja se ne bojim velike vode

Lome me vali, nose me struje
Oseka sreće, a tuge plima
Šiba me nebo bičem oluje
Al' još se ne dam i još me ima

U jutra rana plaše me sjenke
Minulih dana
Sjećanja mutna kao u laži, kao u snu
Ipak se borim, ipak se nadam
Sve manje letim, sve više padam
I sve su jače ruke što me vuku dnu

Možda će žena svilenog bedra
Koja me zove i pruža ruke
Uliti vjetar u moja jedra
Do nove žene, do nove luke

Život je more

Arsen Dedić

Split