NEBO

Jutros je prošlo nebo
rijekom u košulji bijeloj,
sa cvijećem u kuštavoj kosi,
u rukama s grudama sna.

Za njim se valjala jeka
gola, na valjcima pjena,
a glatkim obrazom voda
jedar je skakutao smijeh.

Hej, dobrojutro nebo!
Zdravo, mladiću, zdravo!
Zvek vražje bunovnih zvona
škropi mu nevidljiv trag.

A prozirne mu noge
ko štake krvavog sunca
tobož u nježnosti svojoj
ne dotiču se tla...

Nestalo bosog je neba
i snjime nevjeste moje,
a ja sam uzalud s druma
dozivao u pomoć svijet.

Josip Pupačić

Solin

SUTRA JE NOVI DAN

Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...



Željko Sabol

Split

NEMA NIKOGA

Nema nikoga
tko bi zabrazdio među zvijezdama
tko bi otkinuo kvaku s vrata
tko bi zalupio vratima
tko bi udario šakom po stolu
tko bi pomeo izmet
tko bi pitao za zvijezde
tko bi se sklupčao na klupi
tko bi se sažalio nad narodom
misereor super turbam
tko bi opipao smokvu
tko bi osluhnuo ptice
tko bi pjevao o bojama
tko bi tražio žir
tko bi sanjao sove
tko bi mjerio drum
tko bi žudio more
tko bi odbio dobit
tko bi prezreo svjetinu
odi profanum vulgus et arceo
tko bi oplakao neharan grad
tko bi ustreptao s listom topole
tko bi se namreškao s pučinom mora
tko bi predao krila vjetru
Nema ga tko bi

Ivan Golub

Split

LJESTVE JAKOVLJEVE

Ja ne brojim riječi. Moram samo pazit
Da me ne prerastu, da me ne povuku
Gdje mi više nitko neće pružit ruku,
Gdje ću i sam sebe prognat i izgazit.

Ja ne brojim riječi. Ja se samo plašim
Da one ne počnu brojit sve po redu
Da me preko ruba mene ne odvedu
U područje zmija, što ne sliče našim.

Ja ne brojim riječi. One broje mene.
I studen mi broje, i sve čine daljim.
spotiču mi misli i prevrću zjene...

Zar će me za vazda izdat i progutat,
A tako se plašim da ih ne zatajim
Dok se s njima spremam dragat i gugutat....

Jakša Fiamengo

Split

HEL

Ponovono zvona
ponovno prah svjetlosti
u zbiru povijesti
uzmak zemlje pred lopatom
pocrnjele krhotine
rasuti blagoslov
u tri gusta slova

i kraljevski Jadro
upravitelj voda
čuvar podzemlja
teče podnebljem
kao metaforom

i zvona opet zvona
uokolo Gospina otoka
put skida kape
usta sarkofaga govore
očituje se mati sirota
zaštitnica udovica
očituje se molitva

a don Frane ushićeno
briše znoj sa čela
eto pomaknula se povijest

iz obližnjeg šipražja
gleda li ga to Kraljica
ili su to samo suze
Riječ razmazana
po svim hrvatskim ustima

Jakša Fiamengo

Solin

VEČERNJA

Koji jesi
kad budeš isponova
raspoređivao rasuta blaga
uvrsti me među svoja zvona
da na svečani jezik ptica
prevedem visinu neba
i svoju notu u njemu prepoznam
da u veliko uho svemira
urežem jedan jedini pozdrav:
Ave Maria

Jakša Fiamengo

Solin

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.

Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.

Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...


Josip Pupačić

Solin