SPOMENIK

Podižem spomenik
onoj koju volim.

Na prostoru
koji sam ogradio,
na kamenu koji je ona
vratila zemlji.

Najprije temelj
u koji sam položio
jedno janjeći dio neba,
zlatna i modra.

I prazan papir.
neka se moja ljubav
sama ispisuje.

Svake večeri dodajem
po jednu zvijezdu.
Nebu je dovoljno
ono što ima.

Godine prolaze,
ja se saginjem,
spomenik je veći
od mene.

Noću, za oluje
odjednom vidim
sjenu križa.

Njegovim čavlom
pišem svoje ime
ispod stihova.

Zvonimr Golob

Solin

SRCE

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

Ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Zvonimir Golob 

Split - Žnjan

PROLJEĆE JE OTPOČELO S KIŠOM

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s kišom,
s vlakovima koji kasno stižu
i dok dani umorno se nižu,
mi se opet pozdravljamo krišom.

I pamtit ću dugo ono vrijeme
kad još nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate.

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s nadom
da će jednom drugačije biti,
da od ljudi nećemo se kriti
i bez riječi lutat ćemo gradom.

I pamtit ću dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate,
sve mi kaže uzalud te volim,
ali i sam još uvijek se borim.

Arsen Dedić 

Solin

OČE

tu gdje živim
nevidljiv sam prah
ali ko ljiljan ili ptica
ne brinem za sutra

jer Tvoj sam dah

Antun Matošević

Crkva Sv Josipa - Dubrovnik

  

OBASJANE RUKE

. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku riječ
i ako mi znamo neku riječ
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina pošteđena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar će štititi drvo,
a drvo sačuvati riječ
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
čistu i visoku zauvijek. . .

Vesna Parun 

Mirlović Zagora

  

OBLAK

Odlučio sam,
u jednoj ću pjesmi
promijeniti
boju neba.

Ali oblaci su ostali isti
i teška olovna kiša
još uvijek pada
između redova.

Zvonimir Golob

Split

RADUJEM SE ŠTO NISAM

    Gradio sam mnogo koliba, ali nijednu nisam

dovršio. To me nekad znalo razbjesnjeti i ja bih se

obasuo uvredama.

    Sada sam već star i radujem se što ih nisam

dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se

da bih se u nju i uselio.

Slavko Mihalić 

Splitski aerodrom- gradilište