MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Antun Branko Šimić 

Dubrovnik

SUNČANI GRAD

Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


Nikola Miličević

Dubrovnik

  

ŽENA SAM

... i s visokim i s niskim potpeticama,
u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.
Mogu biti raspjevana kada šutim
i tužna kad pjevam, tajanstvena
kad djetetu pričam priče i prije njega zaspim
na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće
na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.
Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku
koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod
a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu
perem prozore ili čistim zagorene lonce
(svaka žena ima bar jedan takav)
ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti
a ja zubima do krvi kidam zanokticu
jer nemam vremena potražiti škarice,
i svaki čas s nosa otpuhujem
nestašni pramen kose
u kojem svjetlucaju prve sjede...

... i onda kad se raščupana
jutrom gledam u zrcalo,
kad na oči podbuhle od migrene
i neprospavane noći
stavljam hladne obloge
pa laganim korakom odlazim
na autobusnu stanicu
krijući se iza doborojutro osmjeha
kako bih drugima uljepšala dan.

Sonja Smolec 

Orhideje

  

SVE ČA JE PASALO

Sve ča je pasalo
u duši je ostalo
ko stina na dnu mora
U nas potone i zaroni
i kadikad iznenada izroni
ništo ča zaboli


Jure Franičević Pločar

Dubrovnik

SUSRET

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

Gustav Krklec

Dubrovnik


  

ALI TI SI U KIŠI...

Ali ti si u kiši u vjetru u listu
vidljiva prisutna kao moje oči
il naranča na ponjavi mog kreveta
svake noći s mrakom ti mi gladiš kosu
i do svanuća slušam tvoju vedru riječ.


Drago Ivanišević

Krilo Jesenice

TVOJE LICE SVJETILJKA

 Ne znam kako bih drukčije mogao,

ne bih se imao na koga osloniti,

obično sve izgleda kao da prolazi kako valja.

Uvijek, u nedjeljnom pretraživanju grada,

obješeno o sve vrste mog pogleda,

vidim ga kako prodire ulicom,

kako razmiče vjetar, oslobađa se za prostor

pjeva mi na uho, silazi stubištem

- koliko li je samo tvoje lice učinilo

za cjelovitu prostornost trga!

Vidim ga pod svakim stablom, na svakom prozoru,

dodiruje more, brodove uči mirovanju,

penje se na zvonik, usisava vrevu grada,

navija male ptičje mehanizme.

Tvoje lice je svjetiljka.

Jakša Fiamengo

Split