četvrtak, 22. veljače 2018.

U ČEM SE TKO VIDI, U TOM JE MIŠLJENJU

U čem se tko vidi, u tom je mišljen'ju,
   i svaki besidi o svomu živjen'ju;
   još ki se čim ćuti, obrazom pokaže:
   trudni su jur puti da ličcem tko laže.

Gdi je moć očima tajat rane skrovno
   u sebi ke ima srdačce jadovno?
   ar srce sve neće održat tužice,
   nu ih dil odmeće na oči ter lice.

I svak što ki ljubi od srca s vesel'jem,
   jur kade izgubi, ostane s dresel'jem;
   i koga trg hrani, o trgu govori,
   a ranjen o rani ka ga većma mori.

Ovo jest naravom: ka gdi tko uživa,
   tuj mu sa svom slavom sva misal pribiva.
   Tač nima jur inu misal me srdačce
   ner vilu jedinu ka mi je sunačce.

Razgovor nje želim i ufam imiti,
   krostoj se veselim na saj svit živiti;
   i tim se ne stidim, mâ mlados nu slavi
   nje lipos gdi slidim i u san i javi.

Er drago prolitje i narav na saj svit
   od nje meu sve cvitje ne stvori lipši cvit.
   Ne hajem za zlato ni drago kamen'je,
   ni mi je još na to ni um ni mišljen'je.

Istom da uživam me srce ku obra,
   vam ludim darivam zemaljska sva dobra;
   ar veće ja žudim za sužna nje biti
   ner svemu da sudim, ostav kralj na sviti.

Krostoj ne govorim ni mislim rič inu
   ner vilu ku dvorim za ljubav jedinu.

Džore Držić 



Dubrovnik

srijeda, 21. veljače 2018.

BLAŽENI ČAS I HIP

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja
    vidil tvoj obraz lip od koga slava sja.
Blažena sva mista kada te gdi vidih,
    dni, noći, godišta koja te ja slidih.
Blažen čas i vrime najprvo kada čuh
    ljeposti tve ime kojoj dah vas posluh.
Blažene boljezni ke patih noć i dan
    cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san.
Blaženi jad i vaj ki stvorih do sade
    želeći obraz taj sve moje dni mlade.
Blaženo vapinje kad ime tve zovih
    i gorko trpinje u željah kad plovih.
Blažen trak od uze ljuvene u kojoj
    stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj.
Blažena ljepos tva, blažena tva mlados,
    pokli se meni sva darova za rados.

Šiško Menčetić 
Dubrovnik

utorak, 20. veljače 2018.

KA SE JE JUR VILA

Ka se je jur vila aj li još gospoja
   gizdavija vidila i lipša ner moja?
er kako sve vode iz mora izviru
   ter se svud rashode i opet u nj zbiru,
tač od nje izniču sve gizde zadosti5
   i opet sve stiču u njejzi liposti.
A to je svidočno jak zračna jur zora
   i sunce istočno kad sine vrh gora.

Džore Držić 

 
Dubrovnik


ponedjeljak, 19. veljače 2018.

DI JE TO MORE

Di je to more
i brod sa bilin jidron
di je to more
i di su iskre
lipega sna
Sve škuriji vitri pušu
sva čarnija su dna


Jure Franičević Pločar 

Dubrovnik



nedjelja, 18. veljače 2018.

ZADNJA VEČERA

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”

Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”

“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,

“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”

“Ivane dragi”, reče Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”

“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”

“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

Luko Paljetak 

Dubrovnik - Crkva Sv Vlaha


četvrtak, 15. veljače 2018.

DRAŽA JE OD ZLATA

Draža je od zlata, lipša ner prolitje,
   po poljih kad cvata razliko jur cvitje.

Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami
   najlipše uresi meu svim vilami.

Ima rusi kosi jakno zlate žice,
   hladak ih uznosi uz rajsko nje lice.

Oh, crna dva vlasa, vrh oči uzvita,
   lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita!

Oči nje jak zvizde gore u svitlosti,
   u njih su sve gizde i rajske liposti.

Rumen cvit ružice tere džilj pribili
   jur cafti na lice gizdavoj toj vili.

Eto je prilike anđela smiljena
   u koj su sve dike i sva moć ljuvena!

Tanci su nje usti rumena uresa,
   slatku rič izusti jak romon s nebesa.

A vesel smih stvori, sramom bez priroka,
   čis biser otvori, ni lipši s Istoka.

Grlo nje pribilo bistro se prozire,
   prozre se jak vrilo gdi čisto izvire.

Gizde me nje smame, lipša je ner vila
   ka je svitle prame niz grlo razvila,

ter lovi jur zviri u lugu zelenom
   striljaje ke tiri po cvitju rumenom.

Tanka je, visoka, ništor joj ne lipše;
   k zapadu s istoka pod nebom nî lipše.

Oto ju Bog stvori svršene liposti,
   život moj da gori ljuvenom kriposti,

ter želim svaki dan sunčano nje lice,
   jak jelin prižedan kad želi vodice.

Džore Držić 

Dubrovnik


srijeda, 14. veljače 2018.

AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve,
ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskog.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj je bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.
Na pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Na pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve,
budi ti Crkva koja ide ususret.
I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.
Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.
Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe,
da Isus, kad ponovo dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko,
na zemlji.
U Crkvi.

Stjepan Lice 

Dubrovnik