NI JEDAN JAVNI TRG

Imenom mog oca nikad se neće zvati

ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo

parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,

i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja

svugdje su pozivali baš njega da on to

učini jer je bio odličan majstor; neće,

ja to znam, nikad nitko imenom moga oca

ni jedan javni trg nazvati, ali kad bi

spojili sve te sobe i hodnike i sale

koje parketima je obložio, taj trg

bio bi veći nego Crveni trg i Trg

nebeskog mira skupa, i Žrtava fašizma

i Stradun, ipak nitko ni jedan javni trg

nikada neće nazvat imenom moga oca,

a ja sam njegov sin

Luko Paljetak

Dubrovnik - Stradun

HVALA NEPRIJATELJU

Katkad neizmjerno zaželim da se pomirim s neprijateljem,
samo da mu zahvalim za dar bola kojim me je ranio.
Sve dotle sam se opajala slatkom varkom
da je sve dobro što imam i što mi još valja steći.

Al dođe on.
Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago,
ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio,
te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila
ono što je najdragocjenije.

O, hvala ti, neprijatelju,
za taj dar bola.
Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam
i što mi još valja steći.

Sida Košutić 

Dubrovnik - Minčeta

MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

  

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

KAMEN

Taj kamen oko kojeg sam se mučio
mnoge godine,
klesao ga, brusio, rezbario,
još je tvrd i neukrotiv,
bezobličan.
Nikako da iz njega udari sjaj,
da proviri mudrost,
jaka i čvrsta poput njegove srži.
A mnoga sam već dlijeta polomio,
ruke utrudio,
oči zamutio njegovim prahom.
Udaram, a nikako da se pokori,
nikako da prozbori
iz bjeline,
iz svoje dubine.
I bojim se prije će on mene
nego ja njega,
jer eto, tvrd tvrduje i ne haje
za moj znoj
ni za moj strah
dok tučem sve jače,
sve beznadnije
pri posljednjoj svjetlosti,
prije nego padne noć.

Nikola Milićević

Solin

ZIMA

Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli


Antun Branko Šimić 

Solin

KONDICIONALI LJUBAVI

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje


Luko Paljetak 

Dubrovnik