MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

  

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

KAMEN

Taj kamen oko kojeg sam se mučio
mnoge godine,
klesao ga, brusio, rezbario,
još je tvrd i neukrotiv,
bezobličan.
Nikako da iz njega udari sjaj,
da proviri mudrost,
jaka i čvrsta poput njegove srži.
A mnoga sam već dlijeta polomio,
ruke utrudio,
oči zamutio njegovim prahom.
Udaram, a nikako da se pokori,
nikako da prozbori
iz bjeline,
iz svoje dubine.
I bojim se prije će on mene
nego ja njega,
jer eto, tvrd tvrduje i ne haje
za moj znoj
ni za moj strah
dok tučem sve jače,
sve beznadnije
pri posljednjoj svjetlosti,
prije nego padne noć.

Nikola Milićević

Solin

ZIMA

Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli


Antun Branko Šimić 

Solin

KONDICIONALI LJUBAVI

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje


Luko Paljetak 

Dubrovnik

MAČKA ICA

Jednu su mačku zvali Ica.
Bila je prava gospođica
i to se nadaleko znalo
jer njoj je samo bilo stalo
da bude uvijek lijepa
od glave pa do repa,
da ima viatk hod
da živi à la mode

Neprestano se puderirala
neprestano se parfimirala
pratila svaki modni šiz
pratila svaki TV-kviz
pratila svaki modni krik
bila je vrlo, vrlo šik.

Ta mačka jednog je dana
izišla iz svog stana
i otišla iz čista mira
k frizeru da se nafrizira,
da bude cijela lijepa
od glave pa do repa.

A taj je frizer bio miš
i zvao se gospodin Riš,
i držao je "Salon za dame"
u aveniji Polutame,
i imao je malu bradu
i jedini je bio u gradu.

Bio je prepun mašte,
bio je majstor pravi
i znao je na glavi
praviti prave bašte.

Tako je vješto strickao
tako je vješto lickao
tako je vješto packao
tako je vješto mackao.

Kad je ta mačka stigla
u ovaj salon gala,
rekla je da bi se strigla
i da bi kosu prala.

Miš se na posao stavio
i kad je sve to spravio,
mačka je rekla: - Hvala!
- i poljubac mu dala:
- Oh, gospon Riš,
premda ste miš,
pojest ću vas drugi put!

Luko Paljetak 

Dubrovnik

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
sarme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;

tako se strašno širio
tako se strašno žirio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

Luko Paljetak 

Dubrovnik