BOŽIĆNA USPAVANKA

Blaga svjetlost
rosi iz visina
Majka ziba
Božjeg Sina.

Nad štalicom
blista zvijezda,
svjetlom grije
snena gnijezda.

Do štalice
mjesec
stere
svilen sag.

Ninaj, nanaj,
sinak drag.

Tin Kolumbić 

Božićne jaslice

  

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa

na neki svoj drugi a isto prirodan način

kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti

da su od istih kemijskih svojstava, iste snage

riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula

imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet

uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila

ptice su njihovi najradosniji stanovnici

kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka

gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima

poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača

kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode

istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja

voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom

tekući zrak se miješa s prozračnošću vode

razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu

ako je svjetlost ono što je preostalo od voda

voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti

sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku

proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba

oko vode, oko zraka, oko blagdanskog

iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati

rasprskavanje u blaženom eteru vode

Jakša Fiamengo

Solin

BOŽIĆ

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!

Vladimir Nazor 

Solin

MUKLE URE

Minjodu se pijace
i tarace
i rive
i puti
i skuti
i brive
ma ostaju face
i nenadinje
i more
i tvarde kore
i šušuri
i batude
i levantare
i škure bure
a sveja muklo
tuču
i tuču
ure


Jure Franičević Pločar

Split

NETKO

Netko je zalupio vratima
i probudio sove
Netko je obrisao prozore
i otvorio pogled
Netko je zaspao na travi
i sanjao zvijezde
Netko je zaplakao nad grobom
i probudio mrtve
Netko je zapjevao  uveče
i dozvao zvijezde
Netko je razbio sud lončarski
i ispunio besjedu Pisma
Netko je razmotao svitak
i obznanio nazaretski proglas
Netko je skupio skute
i sakrio suze (zvijezde)
Netko je otukao žbuku
i otkrio sliku
Netko je posijao suze
i ubrao zvijezde
Netko je netko

Ivan Golub

Solin

ŽUDNJE ZA DOBRIM PASTIROM

                             I.
O pastiru dobri, bez ovaca i bez frule,
dokle ću još lutati po osamama.
Po gudurama i poljima. I u mahovini stare kule
snivati o dobroti tvojoj i skromnim kolibama.

Što bih volio da te negdje nađem,
gdje na mlazu žuborovu hladiš vruće čelo.
Ili gdje svojim štapom pastirskim
goniš oblačine nadute, što vrebaju na žito zrelo.

                            II.
Da znaš, kako je sada u gradu dosadno.
Nije više ko što je bilo u Jeruzalemu i Betlehemu.
Ulice nisu tako uzane i mirne.
I pred vratima ne šušte palme pobožne,
kad večernji hlad iz dola pine.

U tvome rodnom gradu Betlehemu
bila je samo jedna kavana, i to na kraju grada.
A ovdje je svaka druga kuća hram jela i pića,
gdje ljudi vječno gladni traže sna i hlada.

Ovdje se prije smrači, nego po selima i livadama,
jer dimnjaci visoko, što se iz daljine vide,
i danju i noću sukljaju, sukljaju,
nad gradom suhu maglu i noć.

Nikola Šop

Solin