ŠTO MI JE GOVORIO PARIŠKI VLAK

Zviždukom opet zove me vlak:
Jesi li spreman? Jesi li jak?

I nizom prozora mi sija,
Svjetala pun, ko iluzija.

Gledam ga. Sam. Sa licem u tami.
On stoji, dahće, pa me mami:

- Ti uvijek tu. A teku dani.
Trgni se, otmi, pocigani!

Gle iza moga stakla sjene:
Nove muškarce, neznane žene.

Probij se među ljude te –
Moderna čerga je coupe.

Sve ti već uzeh prijatelje.
Tek ti da ostaneš kod želje?

Uđi već jednom! Što se kolebaš?
Ta ti me kao niko trebaš!

Vagonima se mojim kreće
U nove nade, nove sreće.

Šumeća volja moje pare
U mladost vozi sve što stare.

Jer ovdje život, škrt i tijesan,
Na srcu rano stvara plijesan.

Odvaži se! Ne prečuj zova
Toliko žuđenih gradova.

Zar ne čuješ? Ja zovem glasno.
Požuri se! Još nije kasno.

----------------------
----------------------

Bez mene kreće vlak što sija
Svjetala pun, ko iluzija.

Dobriša Cesarić 

Split

BALADE O MOM RAZREDU

I.

Na svakoj klupi po jedan san spava.
I tajno po njima šuštanje me prene.
To vjetar po klupama prelistava
Mnoge zadatke neriješene.
I negdje iz tame skrivenog kuta
Nešto se čuje tapa-tap.
Kao da je mastionica izvrnuta,
I mastilo kaplje kap po kap.
Teška u njima slova se kriju,
Zato im je udar tako jak.
Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,
I rasplinu se u muk i u mrak.
U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?
Kao da netko podom valja kuglu.
Gle to izlazi matematičarev duh.
U fraku je i jaše na trougu.
U torbi nosi mnogo raznih sprava.
U ruci mu raskliman šestar.
Na ploči on do zore rješava
zadatak jedan nerješiv i star.
Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.
Hitro leprša mu fraka skut,
A kada kukuriknu pijetao prvi,
Na trougu on odjaše ljut.

II.
U tamno drvo urezana slova
otkriju mi davnu dosadu i jed:
Imena, imena mnogih drugova.
I do reda red i do drugog reda red.
U prvom su sjedili dobri đaci.
Oni su znali sve napamet.
U posljednjem šutljivi zanesenjaci,
Koji su uvijek htjeli u svijet-u svijet.
A drugi se u zbijenom skupu krili.
Svrstani vješto između nas.
Iz nezgode svake, u kojoj su bili,
Izvlačio ih je šaptačev glas.
Šta je sad s njima i s ostalima
Koje odnese brižni dan?
Nezadovoljni ovim životom malim,
Misle li na svoj školski san:
Kada nas je u jednom času večernjem
opčarao davne priče sjaj.
Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem
u krvavi odjahasmo okršaj.
Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:
Šta je to, kakvi su to snovi?
Ej ti što sanjaš daleka mora,
de sada predavanje moje ponovi.

Nikola Šop 

Split 

MOLITVA ZA SVE

Klecnuše visoko statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
Sve stalo. Ne plače ni mala Vidica.
Daleko šuti putova suhi tok.

O znam tko si, što mi sad snene sklapaš ruke.
I zoveš u tišinu tu.
Znam što ne skače srna i ne plače mala Vidica.
Čas je kad molim sjevernu molitvu.

O Bože ti, što vunene oblake kupaš
u dubokom plavilu mora svaki dan.
molim ti se za onu staricu što me noćas
upitala da li znam kakav jeftin stan.

Molim ti se i za onaj crni brod,
što plače daleko u ledu sjevernog pola.
i za onaj nečiji osamljeni hod.
I za ono svjetlo u mraku dubokog dola.

Molim ti se i za onog čovjeka mladog
što očajan stade na oštru hrid.
Molim ti se i za onaj zid,
u kome mrtve vojske snivaju.

Molim ti se i za ono nevino lice.
I za onu crnku, podšišane kose,
koja u mraku zaustavlja prolaznike,
nudeći cjelove za gorki hljebac svoj.

I za onog se crnca mladog molim,
što je očajan plakao u kasarni
za Afrikom i mladom ženom. (Ona još ne zna
da je on jadnik poginuo na Mairni.)

Molim ti se, o Bože, molim se
za sve, za sve. Za vrelu Afriku,
za tajanstvenu Aziju i gvozdenu Ameriku.
I Evropu umornu.

Dižu se visoke statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
U majčinu krilu zaplakala mala Vidica.
I zašumi muklo putova suhi tok.

Nikola Šop

Baška Voda - Sv Nikola

BLAGOSLOV VODE

Neka teče i neka joj suština ne odlazi

neka u sjenama prepozna dobre svjetlosti

neka jača i neka slabi na isti koristan način

i nek joj budu ceste i kočije

nek su joj brodovi i mostovi

i nek je riječ stvaranja i samo stvaranje

neka je tvrdi grad na obali

i nek je do mora i nek je more samo

neka je dozvoljena za sve ugode

i nek bude mjesto koje smo stekli i koje stječemo

modro od svih naslućenih prilika

nek joj je vjetar koji osluškuje ptice

i ptice koje pomažu vjetru u dobrom strujanju

nek je poput rublja posvud prostrta

kao snijezi kao ubrusi kao riječi

od svake božanske važnosti

Jakša Fiamengo

Solin - rijeka Jadro

BLAGO ONIMA

Blago onima koji su sazdani od zvijezda
i koji ne zaziru od suza

Blago onima koji ne prekoračuju tuđi prag
i ne otiru noge pred kućnim vratima

Blago onima koji se ne saginju da uzmu kamen
i ne bace ga ni na koga

Blago onima koji ni nad kim ne peru ruke
i ne lome štapa ni nad čijom glavom

Blago onima koji pronose Dobru vijest (Evangelium)
i deru sandale u pustinji

Blago onima kojima ne plješće mnoštvo
i koje ne zaglušuju poklici slavlja

Blago onima koji se hrane tišinom
i blaguju sveti kruh i piju čašu blagoslova

Blago onima koji prstima diraju strune
i noktima vade lavu trn iz šapa

Blago onima koji pušu u šake
i razgrću snježne nanose

Blago onima koji pjevaju pjesme zahvalne
i oduzimlju krivnju s prestravljenih lica

Blago onima koji su blaga srca
i ponizna koji su srca

Blago svima prezrenima
i na rub zguranima

Jer, već ih čekaju stolice sudačke
i kuju se krune za njihovo čelo

Ivan Golub

Zagreb

JOŠ MALO NEKA SMO

Razrovali smo grobove
Što su ih stoljeća zasipala s odvratnim
               samopouzdanjem
Nije ostao ni kamen na kamenu
Ograda koje su nas trebale spriječiti

I tako sada kročimo razbacanim svijetom
U dijelovima, ne sluteći jedinstvo
Ukoliko tome ne služi poneki krik
Koji se utren obruši

Strah nas, ne više od drugih, nego sebe
Osjećamo kako u nama ustaje netko veći
Nemoguće je podnijeti pogled njegovih
               očiju
Koje ne priznaju zapreke

Razrovali smo grobove i sada bismo trebali
               graditi domove
Još malo, ne žurite, neka se igra svojevoljno
               dovrši
Još malo neka smo i ptica i zmija i
               cvijet (na nekom udaljenom
               polju)
Još malo neupućen san

Slavko Mihalić

Solin- Manastirine

PUT U NEPOSTOJANJE

Jedan brijeg već tri dana leži odronjen i nitko
          nema snage da mu pristupi.
Samo ću ja, s tankim prstima, prekapati njegove
          rane da bih se razbolio
i da bih uništio tu prokletu želju koja hoće
          da joj se divi,
da bude, da kliče, da vlada, da obzima, a ja sam
          tako suvišan.

Otvorite se, potpune praznine; kažem praznine jer
          nemam riječi za stvari bez imena,
a stvari bez imena treba da su prisutne u
          pijankama prije sprovoda,
jer tamo ćemo, gdje one vladaju, naći naše
          potpuno smirenje,
mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jer
          priznajemo vašu hrabrost.

Slavko Mihalić

Solin- Salona