BLAGOSLOV VODE

Neka teče i neka joj suština ne odlazi

neka u sjenama prepozna dobre svjetlosti

neka jača i neka slabi na isti koristan način

i nek joj budu ceste i kočije

nek su joj brodovi i mostovi

i nek je riječ stvaranja i samo stvaranje

neka je tvrdi grad na obali

i nek je do mora i nek je more samo

neka je dozvoljena za sve ugode

i nek bude mjesto koje smo stekli i koje stječemo

modro od svih naslućenih prilika

nek joj je vjetar koji osluškuje ptice

i ptice koje pomažu vjetru u dobrom strujanju

nek je poput rublja posvud prostrta

kao snijezi kao ubrusi kao riječi

od svake božanske važnosti

Jakša Fiamengo

Solin - rijeka Jadro

BLAGO ONIMA

Blago onima koji su sazdani od zvijezda
i koji ne zaziru od suza

Blago onima koji ne prekoračuju tuđi prag
i ne otiru noge pred kućnim vratima

Blago onima koji se ne saginju da uzmu kamen
i ne bace ga ni na koga

Blago onima koji ni nad kim ne peru ruke
i ne lome štapa ni nad čijom glavom

Blago onima koji pronose Dobru vijest (Evangelium)
i deru sandale u pustinji

Blago onima kojima ne plješće mnoštvo
i koje ne zaglušuju poklici slavlja

Blago onima koji se hrane tišinom
i blaguju sveti kruh i piju čašu blagoslova

Blago onima koji prstima diraju strune
i noktima vade lavu trn iz šapa

Blago onima koji pušu u šake
i razgrću snježne nanose

Blago onima koji pjevaju pjesme zahvalne
i oduzimlju krivnju s prestravljenih lica

Blago onima koji su blaga srca
i ponizna koji su srca

Blago svima prezrenima
i na rub zguranima

Jer, već ih čekaju stolice sudačke
i kuju se krune za njihovo čelo

Ivan Golub

Zagreb

JOŠ MALO NEKA SMO

Razrovali smo grobove
Što su ih stoljeća zasipala s odvratnim
               samopouzdanjem
Nije ostao ni kamen na kamenu
Ograda koje su nas trebale spriječiti

I tako sada kročimo razbacanim svijetom
U dijelovima, ne sluteći jedinstvo
Ukoliko tome ne služi poneki krik
Koji se utren obruši

Strah nas, ne više od drugih, nego sebe
Osjećamo kako u nama ustaje netko veći
Nemoguće je podnijeti pogled njegovih
               očiju
Koje ne priznaju zapreke

Razrovali smo grobove i sada bismo trebali
               graditi domove
Još malo, ne žurite, neka se igra svojevoljno
               dovrši
Još malo neka smo i ptica i zmija i
               cvijet (na nekom udaljenom
               polju)
Još malo neupućen san

Slavko Mihalić

Solin- Manastirine

PUT U NEPOSTOJANJE

Jedan brijeg već tri dana leži odronjen i nitko
          nema snage da mu pristupi.
Samo ću ja, s tankim prstima, prekapati njegove
          rane da bih se razbolio
i da bih uništio tu prokletu želju koja hoće
          da joj se divi,
da bude, da kliče, da vlada, da obzima, a ja sam
          tako suvišan.

Otvorite se, potpune praznine; kažem praznine jer
          nemam riječi za stvari bez imena,
a stvari bez imena treba da su prisutne u
          pijankama prije sprovoda,
jer tamo ćemo, gdje one vladaju, naći naše
          potpuno smirenje,
mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jer
          priznajemo vašu hrabrost.

Slavko Mihalić

Solin- Salona

HRVATSKA MOLITVA

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;
Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;
Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;
Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;
Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;
Hrvatska, ti blaga kao janje, ne vidiš klanje;
Hrvatska, ti svitlo danje, gubiš pouzdanje.
O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje.
Hrvatska, ti si naš dah i naš si vid;
Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;
Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;
Hrvatska, za neke samo spomen blid;
Hrvatska, neprekinutih pokoljenja slid;
Hrvatska, koju tiraju na brid,
Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid, a nisam još did,
…………………………………
Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,
kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.
…………………………………
Među tolikim narodima zar jedini moramo neznani se kriti,
priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.
…………………………………
Ispaćeno srce samo za jednim žudi:
slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.


Mato Marčinko 

Zagreb

MOJA DOMOVINA

U srdcu nosim ponos njenih gora
i livade joj cvjetne i bogate joj šume.
Sav nemir njezin ušao je u me
i tok njenih rieka i šum njenog mora.

U krvi ćutim srh njenih jeseni
i proljeća blagih i sunčanih ljeta.
Od svih zemalja, od cieloga svieta,
od sviju, od sviju najdraža je meni.

No ja sam prosjak, koji cestom hrli.
Što da joj dadem! Zanos, polet, znanje? -
kad sve su to mi oteli, razdrli.

Jadnik sam, što se muči, lomi, pati.
Tek život goli sve mi je imanje,
al bar to zadnje na dar ću joj dati.

Mato Marčinko

Zagreb- Zrinjevac - Krsto Frankapan

NOTTURNO

Zagreb crn i tmast, nepoznat u noći,
jesen već se vuče oko dječjih igrališta,
život se više ne da ponoviti,
preko nadvožnjaka jedna prazna željeznica
vozi u selo gdje nema više ništa:
zadah vlažnog perja iz starih jastuka,
sagnjilih jabuka u kutu kraj ormara
i prašina na prozorima.
Na snijegu vuk, na vuku krzno pljesnivo,
sve sipko škripi pod nogama.

Nikica Petrak

Zagreb