CARSTVO NEBESKO

Ne ću da mislim na nesreće koje su prošle
ovim stazama. Jezero je usnulo i ne treba
davati glasa od sebe niti ga buditi.
Neka se grane saberu i smire i neka me
ne ošamućuju svojim opojnim šumorom.
Vjetar će naići i trgnut će ih od sna
kad bude vrijeme za to. Ta davno je bio
početak svijeta i daleko je Sudnji dan.
U međuvremenu možemo na miru odigrati
partiju pokera i poslušati budnu melodiju
svitanja. Nemojmo misliti na zao udes,
on će se desiti ako je čas da se desi.
Dobra ruko, spusti svoje tople prste
na lepezu od perja, na usnula leptira,
i blagoslovi tišinu koja nas uspavljuje.
Blagoslovi naše ožaljene želje i davno
posijane nade. I sve što je izgubljeno
neka nosi urezan u svoju sjenu znak
utješne svetosti. I blaženi koji su snili
djetinje snove, njihovo je carstvo  nebesko.

Nikola Milićević

Krka - Visovac

GRIMIZ I TIŠINA

Grimiz jeseni šumom se razlijeva.
Ptice utonule u nečujnost.
Posvuda mir, a bojažljiva slutnja
treperi
u lakoj paučini.
I sve je od paučine i slutnje,
od nemirnih boja i bljeskova.
Možda će kor anđela izroniti
iz zlatna lišća
i zapjevati svečani napjev.
Ruke su uzdignute i čekaju.
Ti, Neznani, progovori
iz ove napete tišine,
daj glas od sebe, dodirni nam čelo.
Sami čekamo, a boje gore, u suncu.
Omamljeni smo i ne znamo
kamo da se dijenemo.
Dobra ruko, daj znak neki.
Pomozi nama i onom putniku tamo
što je zastao na stazi
s jatom svojih plavih ptica,
osluškujući
cvrkute koje nitko ne čuje.


Nikola Milićević

Poljica

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš

svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan

iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka

što me možeš poučiti o kruženju vremena

u čiji me jezik možeš uputiti

ljeto je dostiglo svoju najvišu točku

propale su naše dobre sjene

u našem malom zajamčenom vremenu

počinje doba mudrosti

Jakša Fiamengo

Krilo Jesenice
  

IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

SMOKVE

Nabrao sam smokava i sjeo ispod stabla.
Onako tamno-zelene, tuste i još hladne
od rose, cijepao sam jednu po jednu
i jeo sam ih polako kao da obavljam neki
svečani obred, jer smokve zapravo i nisu
kao drugi plodovi i nisam ih jeo zato
da bih utažio glad, nego zbog toga možda
što mi se činilo da s njima primam u sebe
dobrostivu i čistu svježinu novog dana,
djelić čudesnih sokova neiscrpne zemlje
i svjetlost što se probijala kroz široke,
opore listove stabla. I dok sam ih jeo,
te smokve bijahu neka umilna istina
procvala u bistrom jutru blagoga rujna.

Nikola Milićević

Poljica

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom

slike se zgušnjavaju u riječi

lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće

najbolje riječi kojima raspolažemo

obojane u tinjajuće protjecanje sati

vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje

obilazim luku, zaustavljam joj dah

mislim o svemu, ne mislim ni o čemu

dok se pale svjetiljke i u njima gasi

ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču