LIPANJSKA NOĆ NA GRIČU

Kamo se djela, kamo nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć,

Na Griču, tisuću devetsto trideset i treće,

Kad smo nas dvoje zaljubljenika

Sjedili na klupi, u kutu, zagrljeni,

Šuteći, a k nama dvoma prilazio

Laganim korakom Goran, sav

U zelenoj mjesečini: došavši

Blizu nas na deset koraka, 

Stao je - ugledao dvoje nepoznatih

(Nije nas prepoznao!), okrenuo se

I jednakim laganim korakom nestao

Za uglom kuće odakle je došao;

Još dugo smo slušali škripanje pijeska

Pod njegovim stopalima i gledali

Dugačku njegovu sjenu kako iščezava

U mraku. - Jače smo se stisnuli

Jedno k drugome i uhvatili za ruke:

Nikada Goran neće saznati da je

Vidio te noći nas dvoje, niti ćemo mi

Odati svoju tajnu ikome. Znate li,

Kamo se djela, kamo je nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć?

Dragutin Tadijanović 

Zagreb - Ljeto na Štrosu

 

MALA BALADA

"Kiša je bila - samo izgovor. To je
očigledno i onima koji ne vide."

Kiša padala tog dana,
kao da pada iz kabla;
pljuskao prozore vjetar,
bestragom tramvaji bježali.
Samcat, i čovjek trčao,
a nije se mogao prestići;
al kišu je zanjihao.
Vitka, pa ona popustila,
i nebo palo na pločnik -
i  t a k o  ga poklopilo!
Iz prsiju mu poteče potok -
vodu je zamutio.
Istrčaše najednom djeca,
otvoriše se prozori:
čovjek je prestigao sebe
i (u oblacima) nestao...

Josip Pupačić

Zagreb

DOLAZAK LJETA U ZAGREB, II

Ne mogu oni mene.
Neće meni nitko ništa,
jer koliko ja ljubim svoju crnu zemljicu
trajat ćemo dovijeka

Ne činim ništa,
ne mogu ništa,
stojim samo naslonjen na dovratnik
u vruće podne,
i bože moj, tko ima takvu svoju sudbinu,
neka mi priđe

jer miriše trava
jer se oči sjaje
jer nam se sprema topla noć

Nikica Petrak

Zagreb -  Bogovićeva - Prizemljeno Sunce

  

DOLAZAK LJETA U ZAGREB

Dolazi ljeto,
vrijeme velike radosti.

Mozak mi se muti
od snage koja udara iz zemlje.

Divota zlata na knjigama,
zelenilo svjetlosti u vrtu:
u dubokoj travi
dolaze da pasu i piju jelenovi.

Iz otvorene daljine
dolazi nešto u sjaju i bjelini:
napustim li sebe,
meni uvijek, za trenutak,
svojim naglim dodirom
neuhvatljiv pjeva sam život.

Onih noći staklenih i plavih,
meni je šumila krv
kao od neke jake droge.

Nikica Petrak

Zagreb - Trg kralja Tomislava

JUŽNA PROMENADA

Mi nismo uspjeli spasiti san.
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,

gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.

U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.

Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:

za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba

što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine

O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.

Nikica Petrak

Zagreb

POVRATAK SA ZAPADA

U Svetom Petru na Mrežnici
jedan mi dio tijela trune.
Drugi na morskom dnu počiva,
ili još uvijek negdje pliva,
razapet među morima,
i ploveć tako dugo traje,
ni o čem već ne dvoji.

Za svakog živog što se znoji:
čitavu Hrvatsku što stoji,
ogorčenu i slijepu zemlju,
sabirem u djedovima,
znajuć da to ne vrijedi više,
da vrijeme staru nošnju briše,
da svijet pomalo jedan biva,
ja uvijek negdje kuću skrivam:
zvečajske muže što su pali,
doktore što su čitat znali
i jezik što su govorili
propet između kaj i ča.

Nikica Petrak

Bregana

SVIJETE BIJELI SVIJETE

Svijete, bijeli svijete
Boli blaga u srcima
u nadi
                  mirna strepinjo

Bijeli svijete,
(U prostoru srca
I srca u predjelima duša)
Obilježeni
                 imenima ljudi i naroda

Boli osmišljena strepnjom
Dušo potresena
Bijeli svijete,

Vladam svojim mirom -
Smislom
                   u ovim tišinama

Josip Pupačić

Split - Aerodrom