DOLAZAK LJETA U ZAGREB, II

Ne mogu oni mene.
Neće meni nitko ništa,
jer koliko ja ljubim svoju crnu zemljicu
trajat ćemo dovijeka

Ne činim ništa,
ne mogu ništa,
stojim samo naslonjen na dovratnik
u vruće podne,
i bože moj, tko ima takvu svoju sudbinu,
neka mi priđe

jer miriše trava
jer se oči sjaje
jer nam se sprema topla noć

Nikica Petrak

Zagreb -  Bogovićeva - Prizemljeno Sunce

  

DOLAZAK LJETA U ZAGREB

Dolazi ljeto,
vrijeme velike radosti.

Mozak mi se muti
od snage koja udara iz zemlje.

Divota zlata na knjigama,
zelenilo svjetlosti u vrtu:
u dubokoj travi
dolaze da pasu i piju jelenovi.

Iz otvorene daljine
dolazi nešto u sjaju i bjelini:
napustim li sebe,
meni uvijek, za trenutak,
svojim naglim dodirom
neuhvatljiv pjeva sam život.

Onih noći staklenih i plavih,
meni je šumila krv
kao od neke jake droge.

Nikica Petrak

Zagreb - Trg kralja Tomislava

JUŽNA PROMENADA

Mi nismo uspjeli spasiti san.
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,

gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.

U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.

Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:

za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba

što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine

O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.

Nikica Petrak

Zagreb

POVRATAK SA ZAPADA

U Svetom Petru na Mrežnici
jedan mi dio tijela trune.
Drugi na morskom dnu počiva,
ili još uvijek negdje pliva,
razapet među morima,
i ploveć tako dugo traje,
ni o čem već ne dvoji.

Za svakog živog što se znoji:
čitavu Hrvatsku što stoji,
ogorčenu i slijepu zemlju,
sabirem u djedovima,
znajuć da to ne vrijedi više,
da vrijeme staru nošnju briše,
da svijet pomalo jedan biva,
ja uvijek negdje kuću skrivam:
zvečajske muže što su pali,
doktore što su čitat znali
i jezik što su govorili
propet između kaj i ča.

Nikica Petrak

Bregana

SVIJETE BIJELI SVIJETE

Svijete, bijeli svijete
Boli blaga u srcima
u nadi
                  mirna strepinjo

Bijeli svijete,
(U prostoru srca
I srca u predjelima duša)
Obilježeni
                 imenima ljudi i naroda

Boli osmišljena strepnjom
Dušo potresena
Bijeli svijete,

Vladam svojim mirom -
Smislom
                   u ovim tišinama

Josip Pupačić

Split - Aerodrom

  

SIZIF NA IZMAKU

Ja, Sizif tvrdoglavi, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo

A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više

Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još

Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu

Josip Pupačić 

Makarska

SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska