petak, 9. lipnja 2017.

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split

  

četvrtak, 8. lipnja 2017.

BIOGRAFIJE

Požutjet će jednom naše fotografije
S putovanja izleta
S malih obiteljskih slavlja
I pokušat će netko prepraviti naše biografije
Da smo bili nepodobni i možda nedostojni
Svake minute sreće
Radit će svašta kad nas ne bude
S našim životima i s našom mladosti

Ali bit će onih koji su nas voljeli
I koji su nas znali
Oni nas nikad nisu izdali

Željko Krznarić

Split

srijeda, 7. lipnja 2017.

PUTUJUĆI DALMACIJOM

Ovo je kamen, ovo je moja zemlja.
Ovo je stara, tvrda, hrvatska zemlja.
Za njom dani i doba: nada i zemlja.
Nad njom kiše i mraci: bol i zemlja.

U njoj muk i tajac: srdžba i zemlja.
Kroz nju smrt i strava: vjera i zemlja.
Bor i maslina, spokoj i pusta zemlja.
I čovjek, smrtan, i njegovo srce i zemlja.

Njegova glad i patnja, u patnji zemlja.
Pjesma, psovka, šutnja, u svemu zemlja.
Grč i kamen i njegov san i  zemlja.

I grob njegov i vječni mir i zemlja.
I njegova uvijek ova vječna zemlja.
I on vječno njezin, živ i mrtav: zemlja.

Nikola Milićević 

Split

utorak, 6. lipnja 2017.

MALA LAMENTACIJA

O moj bože, o moj bože,
krvavi smo ispod kože,
jad nas bije, jal nas prože.

O moj bože, o moj bože,
posvuda se laži množe,
podmukle se vatre lože.

O moj bože, o moj bože,
svi se gone, svi se glože
u trci za prve lože.

O moj bože, o moj bože,
kad se pasja srca slože
i tebe se prezret može.

O moj bože, o moj bože,
sve je teže, sve je strože,
nerazbor nam dušu ože.

O moj bože, o moj bože,
raj je kad se imat može
naslonjač od tuđe kože.

O moj bože, o moj bože,
slože, glože, lože, ože,
šta se može, šta se može!

Nikola Milićević

Split - Peristil - Dioklecijanov pozdrav


ponedjeljak, 5. lipnja 2017.

GRAD

Ljeto je evo stiglo, gledaj:
pali pijetlove na krovovima.
Kuda ćeš sada, kad su tornjevi  nagnuti,
a trgovi tjeskobno široki
u svijetloj praznini
pod suncem?
Grad je nakostriješen u ovim danima.
Ulice bježe od tebe: što više žuriš,
one postaju duže
i sve jače te stišću plohama zidova.
Sunce je zatvorilo svačije oči
i nitko te ne vidi.
Grad, tvoj crni brat, sad ti je neprijatelj
više nego ikada.
Jedino stari park nuđa ti zgrbljenu klupu
i granu olinjalu stoljetne platane.
U blagost krošnje zavuci opaljene ruke.
Pred tobom vodoskok cvate blistavo,
a kipovi gledaju kroza te svojim slijepim očima.
Budi sretan, s glavom naslonjenom
na ručku štapa, zasađena među koljena.

Nikola Milićević

Split

nedjelja, 4. lipnja 2017.

DUHOVSKA EKSTAZA

Zanio nas vjetar nadzemaljski, silni.
Ne mislimo više na stradanja svoja.
Gorimo u ognju što je s neba pao
U obliku cvijeća, a u sedam boja.

Sila nas je Božja uzdigla sa zemlje
I ovila sjajem anđeoskog ruha,
Pak je u nas slila zlato sviju zvijezda:
Gle, u duši našoj stan je Svetog Duha!
A jer zemlja ova pustinja je hladna,
Gdje topline nema ni ljubavi svete,
Ognjenog smo zato sakupili cvijeća
U košare zlatne što ih nebo splete.
Punom ćemo rukom sipat ga po putu,
Da života novog rasijemo klice,
Da usplamte srca ognjem Svetog Duha
I da zemlje ove obnovi se lice!

Rajmund Kupareo 

Split - katedrala Sv Duje



subota, 3. lipnja 2017.

USTRAJNE RUKE

Veliki tornjevi, goleme građevine
padale su pod bombama
i to padanje s visina bijaše puno
veličanstvenog užasa.
Što su stoljeća dizala
to su trenuci obarali.
A kad nastade tišina,
čovjek je poput mrava izmilio
iz ruševina.
Njegove ustrajne ruke prionuše poslu
kao da se ništa nije desilo
i malo po malo sve podigoše
iz temelja.
Sravnjeni gradovi ponovno
izrastoše u visine
sjajniji i viši nego ikada,
i bojim se
da će budući užas biti
još veličanstveniji.

Nikola Milićević

Split