PUTUJUĆI DALMACIJOM

Ovo je kamen, ovo je moja zemlja.
Ovo je stara, tvrda, hrvatska zemlja.
Za njom dani i doba: nada i zemlja.
Nad njom kiše i mraci: bol i zemlja.

U njoj muk i tajac: srdžba i zemlja.
Kroz nju smrt i strava: vjera i zemlja.
Bor i maslina, spokoj i pusta zemlja.
I čovjek, smrtan, i njegovo srce i zemlja.

Njegova glad i patnja, u patnji zemlja.
Pjesma, psovka, šutnja, u svemu zemlja.
Grč i kamen i njegov san i  zemlja.

I grob njegov i vječni mir i zemlja.
I njegova uvijek ova vječna zemlja.
I on vječno njezin, živ i mrtav: zemlja.

Nikola Milićević 

Split

MALA LAMENTACIJA

O moj bože, o moj bože,
krvavi smo ispod kože,
jad nas bije, jal nas prože.

O moj bože, o moj bože,
posvuda se laži množe,
podmukle se vatre lože.

O moj bože, o moj bože,
svi se gone, svi se glože
u trci za prve lože.

O moj bože, o moj bože,
kad se pasja srca slože
i tebe se prezret može.

O moj bože, o moj bože,
sve je teže, sve je strože,
nerazbor nam dušu ože.

O moj bože, o moj bože,
raj je kad se imat može
naslonjač od tuđe kože.

O moj bože, o moj bože,
slože, glože, lože, ože,
šta se može, šta se može!

Nikola Milićević

Split - Peristil - Dioklecijanov pozdrav

GRAD

Ljeto je evo stiglo, gledaj:
pali pijetlove na krovovima.
Kuda ćeš sada, kad su tornjevi  nagnuti,
a trgovi tjeskobno široki
u svijetloj praznini
pod suncem?
Grad je nakostriješen u ovim danima.
Ulice bježe od tebe: što više žuriš,
one postaju duže
i sve jače te stišću plohama zidova.
Sunce je zatvorilo svačije oči
i nitko te ne vidi.
Grad, tvoj crni brat, sad ti je neprijatelj
više nego ikada.
Jedino stari park nuđa ti zgrbljenu klupu
i granu olinjalu stoljetne platane.
U blagost krošnje zavuci opaljene ruke.
Pred tobom vodoskok cvate blistavo,
a kipovi gledaju kroza te svojim slijepim očima.
Budi sretan, s glavom naslonjenom
na ručku štapa, zasađena među koljena.

Nikola Milićević

Split

DUHOVSKA EKSTAZA

Zanio nas vjetar nadzemaljski, silni.
Ne mislimo više na stradanja svoja.
Gorimo u ognju što je s neba pao
U obliku cvijeća, a u sedam boja.
Sila nas je Božja uzdigla sa zemlje
I ovila sjajem anđeoskog ruha,
Pak je u nas slila zlato sviju zvijezda:
Gle, u duši našoj stan je Svetog Duha!
A jer zemlja ova pustinja je hladna,
Gdje topline nema ni ljubavi svete,
Ognjenog smo zato sakupili cvijeća
U košare zlatne što ih nebo splete.
Punom ćemo rukom sipat ga po putu,
Da života novog rasijemo klice,
Da usplamte srca ognjem Svetog Duha
I da zemlje ove obnovi se lice!

Rajmund Kupareo 

Split - katedrala Sv Duje

USTRAJNE RUKE

Veliki tornjevi, goleme građevine
padale su pod bombama
i to padanje s visina bijaše puno
veličanstvenog užasa.
Što su stoljeća dizala
to su trenuci obarali.
A kad nastade tišina,
čovjek je poput mrava izmilio
iz ruševina.
Njegove ustrajne ruke prionuše poslu
kao da se ništa nije desilo
i malo po malo sve podigoše
iz temelja.
Sravnjeni gradovi ponovno
izrastoše u visine
sjajniji i viši nego ikada,
i bojim se
da će budući užas biti
još veličanstveniji.

Nikola Milićević

Split

JADRANSKI ZAPIS

Ti more, koje si od davnih davnina
nosilo umnost i pjev i strah Božji
od Atene i Lacija do Salone,
nosilo i raznosilo
drevnim Sredozemljem
dušu juga i šapat beskraja.
Ti si obdarilo ove žale
pitomim ritmom i cvatom života
i bistrim si zvukom oplemenio
riječ jezika ovog puka
koji u toj riječi i po njoj
živi i traje do danas
i do sutra.

Nikola Milićević

Split

FRA MATIJA DIVKOVIĆ (1611)

U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi  na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i  nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
"na urešenje našega jezika slovinskoga"?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola Milićević

Split