JADRANSKI ZAPIS

Ti more, koje si od davnih davnina
nosilo umnost i pjev i strah Božji
od Atene i Lacija do Salone,
nosilo i raznosilo
drevnim Sredozemljem
dušu juga i šapat beskraja.
Ti si obdarilo ove žale
pitomim ritmom i cvatom života
i bistrim si zvukom oplemenio
riječ jezika ovog puka
koji u toj riječi i po njoj
živi i traje do danas
i do sutra.

Nikola Milićević

Split

FRA MATIJA DIVKOVIĆ (1611)

U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi  na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i  nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
"na urešenje našega jezika slovinskoga"?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola Milićević

Split

NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

POVIJEST

Što da iznosim vašu povijest, mrtvi, što
da se sjećam kako ste u torbama, na leđima,
donijeli svoju djecu s Istoka.
Što da spominjem onoga koji je pao
od turske sablje, i onoga što je umro
u mletačkoj tamnici. I onoga što su ga
Francuzi strijeljali, jer je tvrdoglavo htio
"sili odoliti i s kraljem boj biti".
I onoga što je, bježeći na Maltu,
u ruskoj galiji, izgubio kesu dukata.
I onoga. I onoga. I onoga. I sve njih
kojima je vrijeme urezalo u čelo
znak progonstva, znak srdžbe
   i znak smrti.


Nikola Milićević

Poljica

KAO NA POČETKU

Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani!
Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio
da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću:
možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd
ili da porinem brod u neko tamno more.
Ali ništa od svega toga nisam učinio.
Valjda sam zaboravio savjete koje si mi dao
kad si me s nadom otpremao od sebe.
Tako sam se neuk našao u ovim podnebljima,
neuk i gol i bos, bez igdje ičega.
Mučio sam se da dokučim što mi je činiti,
na koji način da izvršim poslanje
s kojim si me ovamo uputio,
a ničega se pametna nisam umio sjetiti.
Činilo mi se da ni za kakav ozbiljan zadatak
nisam pripravan. I tako mi ostade samo
da osluškujem tajanstvene razgovore
lišća i tišine, da čujem što spokojni cvjetovi
međusobno šapuću; da pokušam saznati
što se zbiva u bistrini voda, u dubokim
ogledalima neba. I vrijeme sam gubio
tražeći u priprostim stvarima visoka znamenja,
a posvuda sam nalazio samo zastrašujuće pojave.
Plašila me noć, plašili nesagledivi prostori.
Kako se mutni beskraj širio oko mene,
postojao sam sve manji, sve nemoćniji.
Obilje znakova i svakovrsnih upozorenja
stajalo je izazovno preda mnom.
Zurio sam u njih, odgonetavao ih i čitao
i ništa spasonosna nisam naučio.
A godine su u tvrdu kasu neumoljivo harale
i pustoš je bivala sve teža, sve zlokobnija.
Tako na kraju postadoh ponovno neuk i gol
kao što sam na početku bio.

Nikola Milićević

Makarska

TJESKOBNA NADA

Pun tjeskobne nade, odlaziš na svoja traganja
i neumorno kopaš, strpljivo pretražuješ
pod stablima, pod zidovima, pod oblacima.
Uklanjaš korijenje, pijesak, zemlju, maglu,
prste si iskrvario, leđa ti tvrdo povita,
a ništa valjano da nađeš, ništa konačno
da saznaš. Samo krhotine,posvud, sami goli
sitniš, predznaci nečega vrijednog, nečega
što uznosi maštu i što slutnjama grije
i ponovo navaljuješ, još upornije kopaš,
sve mahnitije roniš u izazovnu dubinu.
I ponavljaš u sebi: mora da je ovdje,
sigurno je ovdje Ono, ono, kako se zove,
ne znam kako se zove, ali nije ni važno.
Mora da je blizu, jer predznaci su tu.
I tako, sav obuzet predznacima i slutnjom,
svakodnevno se vraćaš sa svojih traganja
praznih ruku, a miran, kao da si našao
i sutra ćeš opet, tko zna pod kojim stablom,
ozaren nekim svjetlom, pun tjeskobne nade,
razgrtati zemlju i čupati korijenje.

Nikola Milićević

Makarska

TAJANSTVENI NEZNANAC

Bježao sam od tebe i skupljao se u samoću
jer mi je bila teška tvoja daljina
i tvoj me tamni beskraj plašio.
Ali nisam mogao ne tragati za tobom,
a ni sam ne znam što sam zapravo tražio.
Nisam ti želio doznati imena,
nisam te pokušao ni na koji način odrediti.
Ti si za mene bio i ostao veliki,
tajanstveni Neznanac, ni dobar ni zao,
ni crn ni bijel ni zelen.
I bio si mi potreban upravo takav,
neznan i neodređen, jer kad bih te
uobličio i spoznao,
ti više ne bi bio to što jesi.
Stupio bih s tobom u razgovor i svađu
i sva bi tvoja čarobnost nestala.
Jer nije za tobom stremila moja vjera
nego moja sumnja. Ona je rovarila
i prevrtala po tvojoj golemoj praznini,
jer sumnja ne može biti mirna
i nigdje se ne može upokojiti.
Ona, u svojoj mučnoj upornosti,
prodire i tamo gdje nikakva vjera
ne može prodrijeti.

Nikola Milićević

Vepric - Makarska