Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto
na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu
visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije
bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,
Ili u svako doba, onako kako činim
kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.
Tu
Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.
Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.
I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.
Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.
Luko Paljetak
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto
na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu
visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije
bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,
Ili u svako doba, onako kako činim
kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.
Tu
Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.
Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.
I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.
Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.
Luko Paljetak
 |
| Plitvice |
