POUČAVAJ ME, DIJETE

Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.

Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.

Ja sam nekoć bio sve znao-i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.

Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost, kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.

Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.

A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke i pohitit ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je od iskona u nama, ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.

Stjepan Lice

Visovac - oltar Sv Josipa u crkvi Gospe Visovačke

UDICA

Udica se zadije za prste,
taman ono koliko joj triba
da se čovik siti da je dobro
što se nisan rodi kao riba

Kao riba s ljuskama o srebra
što se neda vanka iz dubine
ćutin di me išću ladna justa
pa se krijen doli od sudbine

Među rebra potonulog broda
sa bandiron potonulog carstva
sad je vije samo hladna voda
zibaju je usnama bez glasa

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Odore s botunima od srebra
ruzinavi mačevi u tmini
pa se spuštam moru među rebra
da mu čujen sarce kako pini

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Gledam kosti usnulih mornara
mladu krv ća tribalo je prolit
čujem more kaže Bogu fala
što se nisan rodi kao čovik

Zlatan Stipišić Gibonni 

Brački kanal

RASTANAK SA SOBOM

Sad je trenutak da svatko od nas
ode na svoju stranu: vi, noge, za koracima
o kojima toliko snatrite netom prilegnem;
ruke kud koja - lijeva, nespretna, u predjele
mašte, desna s vojskama; možda svi prsti,
dvadeset njih, odu na kakav drugi svijet;
ovaj su, misle, dovoljno razorili;
za njima će rebra, radna, uvrijeđena,
jetra će, zna se, u obližnju krčmu (tamo
već loču bubrezi, želudac, mjehur);
srce će na barikadu, ali bez krvi, u
šaputanju, toliko opredjeljeno za bitke ljubavi;
pluća među oblake, mozak u samo sunce;
a ja ću ostati sam s ovim gadnim
jezikom, stvorenim za otmjenost a stalno je
klepetao, uvaljivao me u sve gore nedaće.
Hajd, jeziče, sad pokaži što umiješ,
sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum,
                    tavan, smočnicu.


Slavko Mihalić

Solin

DUŠA SE MOJA SJEĆA TVOG LICA

Duša se
moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica
ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne
umijem naći.
I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom
trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već
sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom

Vesna Krmpotić 

 

Solin

RABBI

tražila Te

moja pjesma

s nijansama čežnje

pronašla Te

u plavičastim mislima

Genezaretskog jezera

upila Te

u vedrom spokoju

slojevite tišine

ponijela Te

u odjeku ljubavi

dušama koje su izgubile krila

Ivna Talaja 

Makarska

ČIJU JOŠ POTVRDU TRAŽIŠ

Čiju još
potvrdu tražiš, ako sam Ja potvrdio?
Čije dopuštenje, ako sam Ja
dopustio?
Čije objašnjenje, ako sam Ja objasnio?
Iako si od
neba, zemlju ne možeš zaobići.
Morao sam zemljanin postati, da bi ti
sišla,
i sa Mnom prišla svojoj zapečaćenoj kolibi od blata,
pobožno,
kao da je stan zlatni besmrtni.
Ako sam ušao s tobom u kolibu
pozemljušu,
u što se prometnuo njezin temelj i krov?
Kakvom je
vatrom planulo ognjište,
kojom se svjetlošću ozarile svjetiljke,
a
tronožac na koji sam sjeo,
u kakvo se prijestolje provrgao?
Čiji
se potpis još čeka,
i čija potvrda,
da je nebo svagdje, baš
svagdje kod Svoje kuće,
gdje sa Svojim ukućanima proslavlja vječiti
neodlazak od Sebe?

Vesna Krmpotić 

Makarska

KRIŽNI PUT

Zemlja teško diše zbog topota osude…

Dan se ogleda u križu i čeka da ga primiš na se…

Lomi Ti se korak…

Optače Te Majčin malaksali pogled…

U Šimunovu srcu susrećeš šum anđeoskih krila…

U Veroniki prepoznaješ otisak budućih naraštaja koji će Te voljeti

i slijediti…

U krhotinama pada ispuštaš uzdah kakav nebo i zemlja nisu

nikad čuli…

Gasiš jauk srži jeruzalemskih žena…

Ustupaš nam svoje tragove…

Dok oko Tebe i po Tebi vrvi zloba vojnika misliš na uzbibano

zrelo žito…

Otvaraju se putovi Tvojoj krvi…

Bičevi munja i iglice kiše razglašavaju da si Ocu predao duh…

I do mene dopiru drhtaji suza Tvoje Majke…

U krošnjama maslina oko Tvoga groba lahor najavljuje

uskrsnuće…

Ivna Talaja 

Kozjak - Solin