POSTOJIŠ, DAKLE JESAM

Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me

I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.

Zvonimir Golob

Makarska

SJENA KRIŽA

Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.

Ona koja je prostor zatvoren vratima.

Onaj koji više ne govori.

Ona koja to ne primjećuje.
Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.
Ona koja zaboravlja da mu to kaže.
Onaj koji će odbaciti
koljena, šaku i prste
i naviku da ih ima.
Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo
sastavila sjenu križa.
Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.
Ona koja je nož, čekić i dlijeto.
Onaj koji će zajedno s košuljom
skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.
Ona koja je postelja neke druge sobe.
Onaj kome studen zatvara usta.
Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever
kao da je jug.

Zvonimir Golob

Makarska - predvorje Malakološkog muzeja

  

OBIČNE STVARI

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.

To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.

Zvonimir Golob

Split

ZRCALO

Možda upravo sada
na drugom kraju zemlje
žena jednaka tebi
dolazi u suret muškarcu
koji se ne razlikuje
od mene,
možda je njihova ljubav
kao i naša ljubav,
možda i oni vjeruju
da su sami na svijetu
i da smo nas dvoje
izrasli iz njihova očaja.
Možda i oni sanjaju nas,
ali ja ipak o tebi razmišljam
kao da si stvarna,
kao da zaista postojiš
i boli me
za tebe koja si ovdje
i za tebe
koja na drugom kraju zemlje
dolaziš u susret onome
koji se od mene
više ne razlikuje...

Zvonimir Golob

Makarska

ČOVJEK JE PAO

Trčimo
s molbom u ruci
sa žalbom u stisnutoj šaci
Guramo
jedni druge pretječemo
Netko za jelo
Netko za opijelo
Čelo o čelo
Glava o kamen
Rukav o pljuvačku.

Promiče pogreb
Hrpa pijanaca buči
Rijeka vozila huči
Gdje su oči!
Gdje usta - zlatoutsa

Jedno se dijete zaletjelo
zaplelo o nečije štake

Čovjek je pao
Sa čuđenjem pogledao
I zaplakao.

Stanislava Adamić

Split

STARCI

Svaki dan
u isto doba
istu klupu miluju
isti govor raspleću
umor
i opsjenu
Od sjećanja rastu
do uzrasta djece
I čude se
kao da čuda nema
Sjena im je
mreža zvijezde.

Da danu
breme nosi
stazama
u kosi.

Stanislava Adamić

Split

ČOVJEK ŽENA DJEČAK I PAS

Ovdje iznad stropa
žive nepoznati
čovjek
žena
dječak
i pas
Dječaka po psu znam
Ženu po rublju koje vješa
dodirujući moje prozore
Čovjek je mislim pijanica
Hoda kao na štakama
i hrapav mu je glas.

Jedan kat više:
čovjek žena dječak i pas
I kuća ima više stanara
Oni se vide i ne vide
pozdravljaju ili šute
Pseto se na sva imena odazivlje
Voli da ga se pomiluje

U kući
samo kat više:
čovjek žena dječak i pas
Samo pas ima ime.

Stanislava Adamić

Split