HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti

Preko dola, preko gora

Hrvatska nam pjesma leti

Sve do sinjeg tamo mora,

Časak meka.

Čas kô grom:

Vječna jeka

Za naš dom

Davor oj,

Brate moj!

Nek se slože grla bratska:

Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,

Zator slaveć

Tatar-kana;

Uz nju vječnom slavom sjaše

Zastava od sto nam bana;

Turad splesa

Bakač ban,

Svijet potresa Frankapan,

Pojuć: oj!

Brate moj!

Nek nam bljesne sablja bratska,

Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,

Naša pjesma iz sto grla,

Kada u svijet lađu goni

Od mornara četa vrla.

Talas vrije,

Gine brijeg;

Slavno vije,

Naš se stijeg;

Mornar moj

Pjeva: oj!

Složite se grla bratska,

Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja

Ljupke pjesme odziv sladak,

Kao milen pijev slavulja,

Što kroz zelen cvili hladak,

Kad doziva

Vojno drag

Milka živa

Uzor blag:

Dođi oj,

Raju moj!

Mladim pjeva četa bratska:

Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,

K zvijezdam nek se pjesma vine,

Kada klikće, plače, dune,

Kao vjetar sred pučine.

Svako doba

Svaki čas

Sve do groba

Diži glas,

Pjevaj oj,

Brate moj!

Nek se čuju grla bratska:

Živila Hrvatska!

August Šenoa 

Kaštel Lukšić

BOLJE NE PJEVATI

Bolje ne misliti
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz  nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.

Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
            makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.

Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...

teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -

Najzad - smrt pjesnika.

Stanislava Adamić

Šibenik

NEDJELJA

Nedjelja na tolike nalik
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz  nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.

Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.

Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.

Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.

Stanislava Adamić

Šibenik

BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM

Jedna je lijepa dama izišla usred noći
vani iz svoje kuće i morala je proći

kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.

Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.

Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.

Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,

prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama

bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."

Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:

"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."

Luko Paljetak

Šibenik

NEMOGUĆA RUŽA

Nemam od čega kuću sagraditi kraj tvoje
kuće, a i da imam, gradit mi ne bi dali
taj krov, tu nemoguću ružu nad kojoj laste
zaoblile bi nebo i u njemu bi svoje
priproste anapeste pjevale, zato mali
i neprimjetni zanat ja vježbam u te tmaste

večernje sate, sjetno umijeće, da ti bliže
budem, jer noć je bliska svemu što na nju liči
i plavu boju krvi potiče kao vješti
političar, ja skupljam kamenje koje stiže
iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti
i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,

temelje jedne male sobe ja stavljam drsko
kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš
nalik na stol, i skupljam (i to mi nije mrsko)
sve što mi u tom poslu ne pomaže a ima
sličnosti sa mnom, sve to slažem u temelj kuće
koja će kao korov niknuti, kao pruće

isklijat oko tebe; ti toga se ne bojiš
i zato spavam mirno i šapućem u snima:
zvjezdice sitne, ciao! 

Luko Paljetak 

Šibenik

PJESMA HRVATA

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tuđincu, da me gazi?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U ropskome tajim strahu?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću ubit svog jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću palit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!

Dimitrija Demeter

Šibenik - Tvrđava Sv Mihovil


  

PONEKAD MI JE POTREBNO DA PADNEM

Ponekad mi je potrebno da padnem
kako bih se mogao ponovno dići,
otresti prašinu sa odijela,
ispraviti krvave dlanove i koljena,
pogledati unaokolo
pejzaž pozlaćenih rubova
i krenuti iz početka.

Ponekad mi je potrebno
kako se već kaže:
da se srozam
kako bih se ponovno mogao uzdizati
u nedjeljno prijepodne
obrijati se, vezati kravatu,
sprati krivicu
i odvesti zagonetnu djevojčicu
na kolače.

Ponekad mi je potrebno
da se napijem
kako bih se mogao trijezniti,
mučno i predugo
sastavljati se od kamenih kocaka,
popiti kavu u dubokoj šutnji
i stajati na vratima
izložen visokom valu.

Kažem: ponekad
i to bi bilo dobro,
ali to je već tako često
da ja samo posrćem
od predaha do predaha.


Arsen Dedić

Šibenik