POSLJEDNJI LET

Koliko nam je potrebno u životu letova
Da se vrtimo između zvijezda
Da obiđemo nekoliko svijetova
I da nam se ništa ne svidi
Stotine tisuća milja sam imao u nogama
Dok srce nisam podesio
Dok mu nisam dao mogućnost
Da bolje vidi
I na tvoju planetu gotovo pijan
Od magle i nestvarnih snova
Jedno jutro zakoračio
A oko tebe proljeća
Sve moje želje koje su otplovile
Za koje sam mislio da su već negdje
Tužno umrle od tvog nepostojanja
A onda su ti oči
Povijest ponovile
Stavila si boje onih istih nevena
Na uzglavlje u žaru mog dolaska
Najljepšu haljinu bijelu navukla
A meni je u glavi kao tisuće bubnjeva
Sad već odrasla ljubav tukla
Podigla su ruke
I sve moje želje stavila na mjesto
Razmjestila ih fino po cijelom tijelu
A pod tvoju haljinu bijelu
Mogao bi sav moj život stati
I rodio se jedan
Rodio se poseban svijet
I na tvome sam ramenu odahnuo
Završavajući svoj posljednji let


Željko Krznarić

Split - Aerodrom

MLADOSTI

Poklanjala si, al si krala,
i nevjerna si bila ti,
ne, suviše mi nisi dala:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

To škrto sunce što je palo,
ta ljubav jadna,
kratki sni,
za uspomene to je malo:
O mladosti, mladosti...

Daj stani na čas, i daj mi snage
da oprostim se bar od nje,
i da mi društvo pjesmu svrši
i da se čaša ispije.

Još prepun nade, što da radim,
na pola puta tek smo mi,
a jutros već su drugi mladi:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

 Pa zbogom, budi bolja s drugima
 i daj mu više nježnosti

Arsen Dedić

Šibenik

 

UVODNA PJESMA

U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.

Boris Maruna

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.


Zvonimir Golob
 

Split - Aerodrom
 

KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje

               ubilo ih,

izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa

               krivotvorena negdje,

lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima

               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim

               kada i imena ostaju

zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,

               u onim rijetkim

vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,

               još odjeknu

konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti

               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu

               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe

neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke

               rane se peru samo u jednom smjeru,

toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će

               kartirati plavo popuste li,

one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana

               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 

Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima

STANICA

      

   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora

vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,

sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju

tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara

me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,

malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u

neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to

najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na

pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu

sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze

k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam

s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,

naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak

nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću

njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam

mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za

neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,

zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će

sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,

vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević

Split - Željeznički kolodvor