utorak, 6. prosinca 2016.
ponedjeljak, 5. prosinca 2016.
nedjelja, 4. prosinca 2016.
STARI KLESAR
Izdubio je duboki klanac
u zavičajnome brdu
kroz koji sada puše vjetar
i odnosi sve njegove obrađene
kamene križeve i nadgrobne ploče
Groblje nije njegov stan
on je smrti stalni podstanar
nitko k njemu ne dolazi
a svi iz sela od njega odlaze
Noću, kada se njegove ruke
trzaju od kamena otpora
probudi ga: tko će za njega
obraditi kruh koji se vadi
iz novog kamenoloma?
I tada kroz stari usjek
vjetar zalupi drveni prozor
mekano kao zemlja poslije kiše
što primi teški mramor
Borben Vladović
u zavičajnome brdu
kroz koji sada puše vjetar
i odnosi sve njegove obrađene
kamene križeve i nadgrobne ploče
Groblje nije njegov stan
on je smrti stalni podstanar
nitko k njemu ne dolazi
a svi iz sela od njega odlaze
Noću, kada se njegove ruke
trzaju od kamena otpora
probudi ga: tko će za njega
obraditi kruh koji se vadi
iz novog kamenoloma?
I tada kroz stari usjek
vjetar zalupi drveni prozor
mekano kao zemlja poslije kiše
što primi teški mramor
Borben Vladović
Promina - pogled sa vidikovca pored Krke |
petak, 2. prosinca 2016.
MOGU SAMO NESTATI
Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu
Vlado Gotovac
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu
Vlado Gotovac
Crkva Presvetog Imena Isusova - Drinovci, Krka |
četvrtak, 1. prosinca 2016.
MOJ DID
Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zrnijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zauvik zanimija,
baba moja, s očiman od jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge među žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.
Drago Ivanišević
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zrnijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zauvik zanimija,
baba moja, s očiman od jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge među žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.
Drago Ivanišević
HNK Split - Predstava "Kašeta brokava" |
srijeda, 30. studenoga 2016.
NAVEK JE NEKAK BILO
Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
Ivan Slamnig
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
Ivan Slamnig
Kralj Petar Svačić - Krka |
utorak, 29. studenoga 2016.
PROROČKA SLUŽBA
Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.
No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.
Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.
Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.
Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.
A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.
Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.
U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.
Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.
Stjepan Lice
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.
No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.
Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.
Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.
Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.
A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.
Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.
U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.
Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.
Stjepan Lice
Visovac - Crkva Gospe od Milosti |