Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.
No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.
Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.
Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.
Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama
njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.
A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.
Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.
U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.
Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.
Stjepan Lice
 |
Visovac - Crkva Gospe od Milosti
|
