petak, 11. studenoga 2016.

IZLET U NEBO

Mnogo sam zgriješio tražeći svuda trajno
bar jednu kap nebesku. Korake smjerne
znahu samoće gluhe i šuštanje tajno,
prolazni dani i noći neizmjerene.

Ali se grijesi plaćaju. I platio sam
ne bogu božje niti caru carsko -
za grijehe svoje, silom, vratio sam
okrutnoj zemlji sve znanje neimarsko.

Ni jedne kule ne stigoh sagraditi
da mjesto svijetu zvjezdanom spletu služim,
i morah se osuditi, a ne nagraditi
time, da po starom griješiti produžim.

I eto, rasipam srce kao sijač sjeme,
iako znam da u ovim brazdama neće niknuti.
Možda će samo u  noći teške i nijeme
netko od straha, ko i ja, u snu kriknuti?

I dajem se, eto, kao pijana žena s juga,
a samo se bolom mogoh tako opiti
spoznavši, da se ova čemerna tuga
ne može u vinu ni u ljubavi utopiti.

Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
a od svih sila najviše mrzim težu.
Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu.

Kako nas varaju trenuci nadahnuća
kad mislimo da nam visine dolaze u goste.
Udahnimo svežeg zraka u bolesna pluća
da bismo lakše spoznali zablude proste.

U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne,
kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.

Samo će nož u mojim krvavim grudima
javiti nekom dragom na kraju svijeta:
da se drug njegov rastao sa zemljom i sa ljudima
i da se sada nebeskim livadama šeta.

Gustav Krklec
Split - Diolecijanova palača - Vestibul


četvrtak, 10. studenoga 2016.

ARKADE

Spustio je glavu, uzbudio uši sjeverom i šumom.
Prišao grobu, zagrebao šapom
kao da kuca na vrata.
Cvililo je u njemu štene, jer se sjetio mladih dana,
a modra se tmina slivala niz njegovu snuždenu dlaku.
Tulio je dok se oblak spuštao s planine
i zalijevao travu u mraku.
Iz daljine se odazvao u tužnom zovu
duboki pseći glas, pa drugi i treći.
Sablasno su pjevali u vlažnom zraku
i bunili snenu noć.
Ljudi su uznemireni lučima budili prozore.
Tada nečujni glas u psećem jeziku reče nešto svima.
Zaledio se govor psima,
a kiša je prala putove i ceste,
kapala svjetlost niz krovove.

S groba gospodara vraćao se pas,
umiven od zore.

Višnja Stahuljak

Makarska

srijeda, 9. studenoga 2016.

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA

Mogao bi biti New York
Pariz
Bilo koje mjesto Svijeta.
isti lanac ljudi
Nešto u karici bljesne, napukne prsne:
jedno lice već viđeno
jedan pokret
odnekud zaustavljen u sjećanju.

Što se dulje ide
(kao od Prapostanka)
huči
savija se
oko tijela steže.
Nešto u duši ruši
Gradi nebodere
(neba dere).

Mogao bi biti Madrid
Rim, Kopenhagen
ne Split -
što kao slučajno
raketu tornja izbacuje.

Jedna grimasa pračovjeka
Tutanj jednog drugog
(nadolazećeg) vijeka.

Stanislava Adamić

Split



ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić
Visovac - Crkva Gospe od Milosti



nedjelja, 6. studenoga 2016.

KORIJEN

Bit ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu
davno sažgani korijen procvjetava.
I tamo u zaboravu, u bistrom dnu,
moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva u sazviježđa skrita:
kružnice bez središta: središte bez kraja.
Vatra sam koja seli u noć
bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo
drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan.
Zemlja sam i kao zemlja ja sam
neutaživo žedan.

Ja samo ovo tijelo ili: nisam.

Jure Kaštelan
Visovac

  

subota, 5. studenoga 2016.

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida
Visovac

petak, 4. studenoga 2016.

MOJ GROB

Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.
   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.
   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.
   Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnog mene
    ostat će samo ljepota.
   


"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."


Josip Pupačić



Visovac