ponedjeljak, 10. listopada 2016.

JA (i):


"Ali ti samo slegneš ramenima
izgovarajući sve svoje riječi
ležerno, lagano, nenametljivo,
ispijajući usput svoju čašicu konjaka
koju sam bila stavila na stolčić kod telefona,
pa zatim časak gledaš iznenađeno
kako sam ti se naglo zasmijala u lice,
lijevom rukom šarajući po zraku
figure koje bi da poprate nerečene riječi,
a desnom oslonjena o vlastiti bok,
te se uozbiljiš pažljivo promatrajući
sad moj ironični smiješak
sad nabrane mi obrve i grčevito zategnutu kožu lica,
prateći svaki pokret moje ruke,
mojih ramena, prsta, brade ili glave
kao da me vidiš prvi put u životu,
pa se zbunjeno trgneš,
preneš kano iza sna,
makinalno prelazeći nadlanicom preko čela,
i kao prestrašen ustukneš
i digneš glavu i opet se zabuljiš u mene
kako sjedim na kauču glave zarivene u ruke,
u krilo.
Ja to ne primjećujem,
ja sve to tako ne primjećujem,
ali ti si okrenut mi licem,
gledaš kako se smijem,
kako klimam glavom i objašnjavam
nešto veoma važno
pomažući se i pokretima ruku,
kako otvaram ladice, sad jednu, sad drugu,
poluokrenuta prema tebi,
ostavljajući u staklu blijedu sliku,
zapravo sliku uvojaka koji nekontrolirano strše,
i kako zatim zastajem
i dajem sebi vremena
da o još nečemu razmislim
usput raspremajući stol,
a onda se, ruku podignutih u visinu pojasa
s namjerom da završim postavljanje stolica uz stol
- smijem zajedno s tobom,
ponavljajući pred tobom
pokrete neke igre, nekog plesa,
ili neke improvizirane kratke koreografske priče,
neke pokrete uzastopnog nekog posla,
baratanja nekim predmetima,
snažnim zamasima ruku,
ritmičkim i u skladu s izmjenama koraka,
premda, naravno, ja sve to ne vidim,
a stvarno me veseli.
Nehotice namrštena pokazujem ti gdje u našoj knjizi
mora biti unesen ulomak koji se odnosi na sliku
koja visi u predsoblju
i kako bi trebalo razmjestiti kauč, komodu i ogledalo,
uvjeravajući te da su moji prijedlozi najpraktičniji,
najefektniji, gledana stalno pažljivo,
gledana još sasvim kratko,
napuštam zatim sobu, govoriš mi iz sobe
nešto blago, stpljivo i uporno,
a ja se ljutnem na to
i zajapureno se vratim
i ostanem stajati kod telefona
i onda se prignem i okrenem i namjestim stolčić;
primjećuješ da su mi oči stisnute,
da prijekorno ponavljam riječ po riječ,
da povremeno nestrpljivo zgrčim i opustim lijevu šaku,
blago zatresem kosom i koraknem prema tebi
a zatim se izmaknem
sliježući karakteristično ramenima,
šireći dlanove i osmijehujući se bez riječi,
pomirljivo, gledajući naizmjenice u tebe i kroz prozor.
Otvaram onda vrata od verande
i sagnuta okrećem se prema tebi
i teatralno uzdahnem
a zatim žurno unesem kutiju u sobu
ostavljajući je otvorenu i ne vadeći ništa iz nje.
Smijuckajući se zaustavim pred  tobom,
vidiš da mi je nelagodno
i da te ispitljivo pogledavam
i počnem zatim govoriti o jednom
pa onda o drugom
kao da zaobilazim,
načas zamagljena pogleda,
i nikako da se odlučim
za ono što odista želim reći, pitati, upozoriti
ili čemu se želim oduprijeti.
Priđem ti oklijevajući,
vjerojatno smiješeći se,
vjerojatno ne ustručavajući se da ti gledam ravno u oči,
što ja ne znam, što ja ne vidim, što ja tako ne vidim.
Širim ruke i šapućem ti nekolko riječi;
stojim i gledam jogunasto.
Ne usuđuješ se pokazati mi svoja platna.
Tiho ti se smijem cijelim svojim širokim licem."

Jagoda Zamoda

Plitvice - Hotel Plitvice


subota, 8. listopada 2016.

LJUBI JEZIK

Ljubi, sinko, jezik roda svoga
Ljubi žarom srca mlađahnoga,
Po jeziku poznaje te svatko,
Pa il' pjevo ili gorko plako,
Po njemu si hrvaćansko dijete,
I baštinik prošlosti nam svete!
Istom riječju zborila ti mama,
A riječ njena to je sladost sama,
Ista riječca dovede Hrvata
U dom mili sa hladnih Karpata,
Istom riječju danas Hrvat slovi
Ko i nekad slavni pravdjedovi!
Stoga ljubi jezik pređa slavnih,
Pun je slasti i spomena slavnih.

Ante Jukić


Kaštel Lukšić - Dvorac Vitturi

petak, 7. listopada 2016.

ANNUNTIATIO


Zdravo! Ti puna radosti.
Ljudima jednom stat ćeš pred očima,
Ko mira znak, ko izvor utjehe.

Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sjati u naručju,
I jutarnje zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
Što zemlje i neba vrh
U jedno spaja.
I bit ćeš most,
Od molitva tkan,
Od suza mit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će dijeliti
Od Boga.

Nek je Gospodu Slava.
Nek volja njegova se vrši.

Vladimir Nazor 
Kaštel Stari Crkva Gospe od Ružarija


četvrtak, 6. listopada 2016.

JA TE LJUBIM

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!
Ko u milom bijednik zboru
Spomen svojih sretnih dana;
Kano hajduk lomnu goru,
Iza teških ratnih rana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Srećo moja željkovana!
Kano danak rujnu zoru,
Rosu cvjetak jorgovana;
Soko gnijezdo na timoru,
Junak slavu od mejdana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Ružo moja netrgana!
Ko ljubovnik u govoru
Riječcu čara odabrana;
Kano smrtnik na umoru
Slast života dokončana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!

August Harambašić
Kaštel Lukšić - dvorac Vitturi


srijeda, 5. listopada 2016.

KAMO GOD POĐEŠ

bit ću s tobom
i vazda pred tobom
prostirati stol
zebnje i zanosa
vjernosti i prezira
posluživat ću te
patnjom svakovrsnom
i nerazumijevanjem
i novom nadom
i čežnjom neugasivom
obilovat ćeš
zauzetošću za druge
i tihom sućuti,
samoćom i mukom
i rukom onemoćalom
krijepit ću te
dobrim okom
ohrabrenjem u prolazu
kojem se ne nadaš
i dobrim mislima i željama
za koje nikada nećeš doznati
nudim ti ono
što i sam imam
kruh je to
koji sam i ja blagovao
kruh koji iscrpljuje tijelo,
ali siti dušu

Stjepan Lice
Kaštela


četvrtak, 29. rujna 2016.

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.


Vladimir Kovačić

Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila

srijeda, 28. rujna 2016.

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević
Klis