KAMO GOD POĐEŠ

bit ću s tobom
i vazda pred tobom
prostirati stol
zebnje i zanosa
vjernosti i prezira
posluživat ću te
patnjom svakovrsnom
i nerazumijevanjem
i novom nadom
i čežnjom neugasivom
obilovat ćeš
zauzetošću za druge
i tihom sućuti,
samoćom i mukom
i rukom onemoćalom
krijepit ću te
dobrim okom
ohrabrenjem u prolazu
kojem se ne nadaš
i dobrim mislima i željama
za koje nikada nećeš doznati
nudim ti ono
što i sam imam
kruh je to
koji sam i ja blagovao
kruh koji iscrpljuje tijelo,
ali siti dušu

Stjepan Lice

Kaštela

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.


Vladimir Kovačić

Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević

Klis

CETINA

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić

Cetina

MOJ SVIJET

Kad sam imao šest godina
Svaku sam rijeku zvao Cetina,
Svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

Ivica Sorić Suri
 

Cetina

DALEKO MOJA

Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


Josip Pupačić

Cetina

VODO, DUBOKI ZDENČE

Vodo, duboki zdenče, ženo, urno ljubavi
nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto
nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule

u tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem

Nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto strašnom voljom sudbine
iz duše vapijuće
u crnom bedemu straha, u ponornoj tišini
dozivam tvoje ime

tražim neznano biće

Nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule
modrinom nestvarnih zjena na drugu stranu tebe -
u vječnost pogled bacam
da tvoju dušu takne

nek odjekne, procvjeta od kobna dodira

U tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem
tvoj lik od nestalna svjetla, od nedostupne vatre
Hoću taj lik
Tvoj zov u svojoj krvi čujem

u crnoj sobi bez vrata u srce zakovanoj


Josip Pupačić

Cetina