ZRIKAVAC

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

no on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

te noći san mi pao rano na oči
postelja mi kao čamac što se ljulja

u mojoj sobi krik
pjev ili zrik
otklopih oči

nigdje nikoga ni ničega
suha noć je tiho molila za kišu

tišinu noći i opet
rasporio krik

zrikavac
ručicom je ticao kaplju
što preostala je na rubu čaše
i kliktao životu

ručnikom sam ga udario
ručnikom sam ga ubio
ručnikom sam ga pokrio

suha je noć vapila za rosom
san se najzad uvukao u zjene

penjem se po zidu žedan ogreben
kad ruku sam stavio na čašu s vodom
jedna me ruka bacila dolje
udarcem ručnika udarcem ručnika

prenuh se oda sna
okvašen znojem
prosti moj Bože
kajem se prosti

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

p r i p i s a k   ova pjesma neka je
uspomena i iskupljenje

Ivan Golub

Makarska

SRPANJSKO VEČE

Ona me miluje, milujem li njene kretnje,
malo se polaganije svlači.

Ona me zove, zovem li je
u travnat krevet usred vrta,
gdje nijemo gleda nas lipa
i mlakim hladom prosipa
srpanjsko veče.

Željko Knežević

Solin

KAVANA

Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.

Zvonimir Golob

Makarska

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što je mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,
grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha
poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

Makarska - Malakološki muzej

JOŠ JEDNA LJUBAVNA PJESMA

Hrabrošću slijepca

svijam ruke u zagrljaju

raju oko grudi tvojih

o prelijepa moja

radosti

snivam

pjev ptica me budi

skršena iz noći

žudnja požuda mojih

i zora me blago umiva

kada ti

kao molitvu vrelu

duboko u dnu sebe

jednostavno šapćem

ljubim te ljubim

do lude do tamne te besvijesti ljubim

ljubim

Drago Ivanišević

Makarska - pogled na Brač - izlazak sunca

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 

Makarska

IKAROV ODGOVOR

G l a s  n e m o ć i:
- Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!

I k a r:
- O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!

Ljubo Wiesner
 

Makarska